Anton Pavlovič Čehov, jedan od najznačajnijih dramskih autora

Na današnji dan prije 165 godina, 29. siječnja 1860. rođen je u Taganrogu znameniti književnik Anton Pavlovič Čehov.

Podrijetlom je iz trgovačke obitelji, završio Medicinski fakultet u Moskvi i radio kao liječnik, pretežno u Podmoskovlju (Melihovo). Putovao u Sibir istražujući životne uvjete kažnjenika (knjiga Otok Sahalin – Ostrov Sahalin, 1893–94), zatim na jug (novela Arijadna, 1895), od 1900. boravio u Jalti.

U političkom životu nije sudjelovao, ali se odrekao članstva u Akademiji kada je car poništio izbor Maksima Gorkoga; organizirao je pomoć gladnima, osuđivao zloupotrebe vlasti, protekcionizam i korupciju.

Književnim radom počeo se baviti pišući humoreske pod pseudonimom Antoša Čehonte (Činovnikova smrt – Smert’ činovnika, 1883), god. 1886. objavio je prvu zbirku novela Šarene priče (Pëstrye rasskazy), 1888. Pripovijesti (Rasskazy).

Između 1890. i 1900. napisao je najpoznatije novele: Paviljon br. 6 (Palata No. 6, 1892), Crni monah (Černyj monah, 1894), Student (1894), a 1898. trilogiju Čovjek u futroli (Čelovek v futljare), Ogrozd (Kryžovnik), O ljubavi (O ljubvi).

Dama sa psićem (Dama s sobačkoj, 1899) zgrozila je L. N. Tolstoja "amoralizmom", a Gorki je u njoj vidio umorstvo realizma. U pripovijestima Seljaci (Mužiki, 1897), U jaruzi (V ovrage, 1900) odstupio je od naklonjenosti ruske proze seljacima.

Čehov ne pridaje pozornost motivacijama ponašanja, ne vrjednuje postupke likova, ne fabulira: u sažetim oblicima s tobožnjom stilskom "neutralnošću" ("običnim riječima o običnim stvarima") stvara ugođaj – približuje se impresionizmu. Različito od većine ruskih proznih pisaca XIX. stoljeća, Čehov zazire od bilo kakve ideologije i etičkoga vrjednovanja. 

Prvo dramsko djelo, Ivanov, prikazano mu je 1887. u Korševu kazalištu u Moskvi, ali je pozornost privukao tek dramom Galeb (Čajka), prikazanom u Petrogradu 1896. bez uspjeha; tek je 1898. u Moskovskom hudožestvenom teatru (MHT) Stanislavskoga doživio pun uspjeh i otvorio novo razdoblje u povijesti ruskoga kazališta.

Ako Galeb tematizira život umjetničkog svijeta i programatski je za piščevo shvaćanje umjetnosti, Ujak Vanja (Djadja Vanja, 1897) naglašava jalovost umišljenih, Tri sestre (Tri sestry, 1900–01) posvećene su čežnjama usred provincijskoga životarenja, a Višnjik (Višnëvyj sad, 1903–04) jedini je tekst koji dotiče bitnu društvenu smjenu: materijalno propadanje plemenitaša i nadiranje novoga trgovačkoga sloja koji ne štedi ljepote ruske usad’be (vlastelinskoga majura).

Čehov u dramskim tekstovima nije samo tvorac ruskoga modernoga kazališta. Njegove drame ukidaju dominaciju zbivanja na sceni, uklanjaju melodramatske sukobe, a time i likove dramskih "junaka" ili "junakinja", stvaraju kazalište u kojem je ugođaj bitniji od fabule, šutnja gdjekad važnija od riječi, a redatelj barem podjednako važan kao i glumac.

Bez velikih gesta i programa Čehovljevo je kazalište izmijenilo shvaćanje kazališnog čina, otvorilo njegovim tekstovima različite mogućnosti interpretacija, osim izrazito ideoloških i političkih.

Prvotno vezano za iluzionizam režija Stanislavskoga, njegovo je kazalište, osobito u drugoj polovici XX. st., prkoseći ideološkim podjelama, osvajalo svjetske pozornice, bio to londonski Old Vic (Ujak Vanja s L. Olivierom) ili Vilarov TNP, i redatelje poput G. Strehlera u Milanu, P. Steinera u Berlinu, P. Zadeka u Bochumu ili P. Magellija u Zagrebu.

Godine 1902. Čehov objavljuje Biskupa i izlaze mu sabrana djela u jedanaest tomova.

Umjetnik 1903. objavljuje svoju posljednju priču Zaručena, te mu izlazi drugo izdanje sabranih djela u šesnaest tomova. U lipnju cenzori zabranjuju izvedbu Čehovljevih drama u niskobudžetnim kazalištima za radničku klasu, a u rujnu završava Višnjik i započinje odlaziti na probe u MHAT.

Nakon toga zdravlje Antuna Pavloviča Čehova se pogoršava. Početkom lipnja Čehov putuje s Olgom Knipper na liječenje u Njemačku gdje 15. srpnja umire u Badenweileru. Pokopan je 22. srpnja na groblju Novo-deviči u Moskvi.