Maksim Gorki: Pisac koji je čekao revoluciju, a dočekao nasilje

Ruski književnik Maksim Gorki (Gor’kij), iznimno popularan u zemljama komunizma, a također i u nekadašnjoj Jugoslaviji, rođen je na današnji dan prije 155 godina.

Pravim imenom Aleksej Maksimovič Peškov rodio se 28. ožujka 1868. u Nižnom Novgorodu, u osiromašenoj obrtničkoj obitelji.

Radio kao šegrt, nosač, pisar, pekarski radnik, ikonopisac, statist putujućega kazališta, tvoreći mit skitnice i samouka.

Stekao popularnost 'bosjačkim' Crticama i pripovijestima (Očerki i rasskazy, I–II, 1898), pa je 1902. izabran za počasnoga člana Ruske akademije, ali je car dao poništiti izbor.

Solidarizirao se s Lenjinovom Iskrom (Pjesma o burevjesniku – Pesnja o burevestnike, 1901). Sudjelovao u prevratničkim zbivanjima 1905., zatvoren i oslobođen zbog prosvjeda inozemnih intelektualaca, 1906–13. boravi u emigraciji.

Od listopadskoga prevrata 1917. distancirao se pišući niz Nepravovremenih misli (Nesvoevremennye mysli, 1917–18), u kojima je izrazio bojazan za sudbinu revolucije u uvjetima terora i nepismenosti seljačkih masa.

Godine 1921. prema Lenjinovu naputku otišao na liječenje u inozemstvo, najprije u Berlin, 1924. u Sorrento, da bi Rusiju posjetio 1928., u doba jačanja utjecaja "proleterskih književnika".

Vratio se 1931. i stavio se na raspolaganje Staljinu oko izradbe platforme socijalističkoga realizma 1932. i Kongresa sovjetskih pisaca u Moskvi 1934., kada je održao i temeljni referat.

Roman Mati (Mat’, 1907), pisan je u Americi kao utuk na poraz ruskih revolucionara 1905., kritiziran u 'marksističkome' tisku kao tekst iz kojega 'viri stranački program', ali pragmatički odobren kao propagandistički u Lenjinovu iskazu, postao je paradigmom socijalističkoga realizma. Umro pod nejasnim okolnostima 18. lipnja 1936. u Moskvi.

U prvim novelističkim zbirkama Gorki je pratio sudbine deklasiranih skitnica, 'bosjaka'; u njima (Starica Izergil – Staruha Izergil’, Čelkaš) je vidio zastupnike slobode, osebujne predstavnike nesputane snage i misli, pa mu je pripisivan 'moderni' nietzscheanizam.

U drami Na dnu (Na dne, 1902), u situaciji prenoćišta za skitnice, suprotstavio Satinovo 'slobodarstvo' dovedeno do pijanstva 'tješiteljstvu' Lukinu, pa je drama, napose nakon berlinske izvedbe (M. Reinhardt) 1903., postala značajnom za moderno kazalište.

U romanima (Foma Gordejev, 1899; Troje – Troe, 1900) bliži je ruskoj tradiciji, ali je nastojao stvoriti i likove buntovnika protiv društvenih stega; u Ispovijedi (Ispoved’, 1908) sklon je ruskom 'bogotražiteljstvu' (bogoiskatel’stvu) kao ideji vodilji.

Dramski niz, od Malograđana (Meščane, 1901), koji su uz publicističke tekstove pridonijeli širenju toga pojma izvan njegovih socijalnih odrednica kao oznake stanovita mentaliteta, i to ne samo u Rusiji, preko Ljudi na ladanju (Dačniki, 1904) ili Djece sunca (Deti solnca, 1905), koji i danas privlače Europu, sve do Jegora Buličova (Egor Bulyčov, 1932), drame o neistrošenim snagama ruskoga poduzetništva, znatan je doprinos kretanju ruskog kazališta (K. S. Stanislavski).

Roman Mati scenski je obradio B. Brecht, film je snimio V. I. Pudovkin.

Među proznim djelima ističu se Gradić Okurov (Gorodok Okurov, 1909), koji naglašava tjeskobu pisca suočena s učmalošću ruske pokrajine gdje se prevratničke ideje premeću u nasilje pogroma, te genealoški roman Djelo Artamonovih (Delo Artamonovyh, 1925), zbog čitljive retrospekcije uspona i pada ruskoga kapitala.

Autobiografska trilogija Djetinjstvo (Detstvo, 1913–14), Među ljudima (V ljudjah, 1915–16), Moja sveučilišta (Moi universitety, 1922) privlači pozornost perspektivom mladoga samouka koji promatra izvanjski surovi svijet.

Najopsežniji roman Život Klima Samgina (Žizn’ Klima Samgina, 1925–36), retrospektivni pogled na 40 godina ruske inteligencije, ostao je nezavršen. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)