Bio je prvi ruski nobelovac, nije prihvaćao boljševike

Prvi ruski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Ivan Aleksejevič (Alekseevič) Bunjin (Bunin), umro je na današnji dan prije 70 godina, 8. studenoga 1953. u Parizu.

Ovaj pjesnik, novelist i romanopisac, rođen 22. rujna 1870. godine u Voronežu, potječe iz vlastelinske obitelji.

Radio je kao novinar i knjižničar, a kao književnik surađivao sa skupinom oko Gorkoga, mnogo putovao, nije prihvaćao boljševički prevrat, emigrirao 1920. u Francusku, ali nije napuštao rusku tematiku.

U "Prokletim danima" Bunjin piše: "Zar ima toliko ljudi koji nisu znali da je revolucija samo krvava igra zamjene mjesta, koja se uvijek završava tako što narod neko vrijeme uživa i piruje na mjestu gospode, ali prije ili kasnije ipak izvuče deblji kraj?"

U prozi je obrađivao propadanje plemstva i njegove kulture u tradiciji Turgenjeva i Lava Tolstoja, a u kraćoj formi ugledao se na Čehova.

Nobelova nagrada za književnost 1933. značila je priznavanje tradicije ruskog romana, obogaćena francuskim iskustvom (Proust) u autotematizaciji (Arsenjevljev život – Žizn’ Arsen’eva, 1927–39).

Inače, Ivan Bunjin je za Nobelove nagradu prvi put nominiran još 1922. (kandidirao ga je Romain Rolland), no 1923. nagradu je dobio irski pjesnik William Butler Yeats. Sljedećih godina ruski pisci-emigranti kandidirali su i dalje Bunjina, i on je na kraju dobio nagradu 10. 11. 1933.

Bunjin je smatrao da mu je upravo roman "Život Arsenjeva", objavljen 1930. u Parizu, donio Nobelovu nagradu za književnost, jer "majstorski nastavlja i razvija tradiciju klasične ruske proze".

Prema mišljenju velikog sovjetskog pisca i kandidata Nobelove nagrade Konstantina Paustovskog, "Život Arsenjeva" je jedno od najljepših djela svjetske književnosti.

Kao lirski pjesnik kultivirao tradicionalne oblike (soneti), elegičan je, ali uvodi i motive sa svojih izvaneuropskih putovanja.

Tema je prvih njegovih pripovijesti raspadanje plemićkoga ladanja (Suhodol, 1911) i nastup zaostaloga sela (Selo – Derevnja, 1910), pa je Bunjin smatran nastavljačem ruskog realizma, ali se u prozi granice zbiljskoga i simboličnoga često brišu, a gdjekad mu proza ima naglašene ekspresivne vrijednosti, osobito kada je riječ o smrti (Gospodin iz San Francisca – Gospodin iz San-Francisko, 1915) ili ljubavi (Mitjina ljubav – Mitina ljubov’, 1925).

Bunjinov suvremenik, književni kritičar Abram Derman, o pripovijetci "Gospodin iz San Francisca" je napisao: "Prošlo je više od deset godina otkako nema Čehova, i za to vrijeme, izuzev djela objavljenih nakon smrti L. N. Tolstoja, na ruskom jeziku nije napisana ni jedna pripovijetka koja bi se po snazi i značaju mogla usporediti s 'Gospodinom iz San Francisca'".

Filozof Fjodor Stepun, Bunjinov prijatelj, pisao je da u pripovijetki "Mitjina ljubav" Bunjin kroz priču o mladom studentu koji se ne može izboriti sa svojim osjećanjima "razotkriva tragediju ljubavi uopće". U ovoj Bunjinovoj pripovijetki ima i erotskih motiva.

Bunjin je zbirku pripovijedaka "Tamne aleje" smatrao jednom od svojih najboljih knjiga. Pripovijetke iz ove zbirke su više puta ekranizirane i izvođene kao kazališne predstave, a zbirka je inače obvezna lektira u ruskim školama.

Sama pripovijetka "Tamne aleje", po kojoj je cijela zbirka dobila naziv, objavljena je 1938. u New Yorku, a ostale pripovijetke, napisane tijekom Drugog svjetskog rata, objavljene su u Parizu.

Potkraj života objavio je Uspomene (Vospominanija, 1950) s naglašeno kritičkim odnosom prema "sovjetskim" književnicima, a posmrtno je objavljena i nedovršena knjiga Čehov (1955). Prevodio je s engleskoga (H. W. Longfellow, G. G. Byron).

ESHIL

Daleki su dani kad si živio, i mitom
Sad nam se ti dani čine. Strašan si
Zbog njine drevnosti. Strašan si zbog toga
Što, nevidljiv u svijetu dvadest pet stoljeća,
Nevidljivo u njemu prisustvuješ do danas,
I pred tvojom slavom legendarnom
Nemoćno je Vrijeme. Kob je neumitna,
I sve je u svijetu predoređeno Sudbinom,
I blago onim koji se poklanjaju njoj,
Svemoćnoj, što osuđuje na zaborav
Čak djela nad svim djelima. Ali ti pred Adrastejom*
Pognuo si tmurno čelo sa takvim
Dostojanstvom, sa takvom moći duha
Kakva priliči samo bozima
I smrtnome koji se drznu prvi
Da slavi duh i hrabrost smrtnika!

(1903-1906)

* Adrasteja (Neumitna) – drugo ime za boginju Nemesis koja ljudima po zasluzi dijeli sreću ili nesreću, a pojavljuje se na mjestima gdje su prekršena pravila Temide, boginje Pravde.