Vlastelin koji je postao klasik ruske i svjetske proze

Veliki ruski književnik Ivan Sergejevič Turgenjev (ruski Ива́н Серге́евич Турге́нев) rođen je na današnji dan, 9. studenoga 1818. u Orelu, gradu uz obalu rijeke Oke, približno 360 km od Moskve.

Bio je ruski vlastelin koji je većinu života proveo u Njemačkoj i Francuskoj. Stekao je naobrazbu na sveučilištima u Moskvi, Sankt Peterburgu i u Berlinu.

Nakon 1847. živio pretežno na imanju francuske pjevačice P. Viardot-García. Zahvaljujući tome i mnogim putovanjima, kretao se u društvu velikih književnika poput Emila Zole, Gustavea Flauberta, Guyja de Maupassanta i braće Goncourt te je tako stekao popularnost na zapadu i samim time imao utjecaj na neke druge književnike.

Zajedno sa mlađim kolegama Dostojevskim i Tolstojem bio je jedan od ključnih pisaca koji je u velikoj mjeri doprinio da ruska književnost dobije svjetski status. Njegovo djelo Očevi i djeca smatra se jednim od najvažnijih romana 19. stoljeća.

Za Turgenjeva se može reći da je vodeće ime ruskog realizma u prozi; uveo je rusku književnost u europski kulturni krug. Približio se standardima europske proze, koja je oblikovanje zbilje, osobito u tzv. seoskoj noveli (njem. Dorfgeschichte), učila i od ruskih pisca.

U časopisu Sovremennik objavio je 1847. prvi ogled iz knjige Lovčevi zapisi (Zapiski ohotnika, 1852), u kojoj u novelama, okupljenima oko lirskoga pripovjedača, niže poetizirane likove talentiranih ruskih seljaka, kao i opise prirode, šuma i stepa srednje Rusije, paradigmatske za ruski prostor. Toj knjizi se pripisivao utjecaj na društvena kretanja, pa i na oslobođenje kmetova 1861.

U isto vrijeme nastaju i drame s tematikom ruskih ladanja, od kojih neke (Mjesec dana na selu – Mesjac v derevne, 1850) poetizacijom prethode dramama A. P. Čehova. Privukao je pozornost i kritičkim ogledima, od kojih su za razumijevanje njegovih struktura jamačno najznačajniji Hamlet (Gamlet) i Don-Kihot (1860).

Turgenjevljevo zanimanje za sudbinu seljaštva uočljivo je i u većim pripovijestima (Mumu, 1854), ali se postupno približio temi ruske inteligencije, pa je Dnevnik suvišna čovjeka (Dnevnik lišnego čeloveka, l850) dao ime karakterološkoj pojavi koja je važna za roman ruskog realizma, osobito Gončarovljev (Oblomov, 1859).

Turgenjevljevi romani odlikuju se čvrstom strukturom; u središtu je pripovjedačeve pozornosti socijalno i psihološki motiviran karakter, koji se suodnosi s drugim likovima (osobito su uspješne poetizacije ženskih likova), ali redovito postaje gubitnikom zbog nedostatka volje i energije.

Roman Rudin (1856) predočuje karakter povratnika sa studija u Njemačkoj, koji osvaja svojom retorikom, ali je nemoćan u primjeni ideja. Ipak je, u epilogu iz 1860., poginuo na pariškim barikadama.

U pripovijesti Asja (1858), srodnoj romanu, ženski karakter prirodne djevojke kontrastira bezvoljnomu muškarcu – s porajnskim pejzažem u pozadini. Pripovijest Faust (1856) prethodi jamačno najcjelovitijemu romanu Plemićko gnijezdo (Dvorjanskoe gnezdo, 1859), u kojem je riječ o neprimjerenu odgoju i obrazovanju mladoga vlastelina koji upropaštava odanu mu djevojku.

Bugarin, koji kreće u borbu za slobodu svojega naroda i vodi sa sobom plemenitu djevojku u Mletke, odakle bi preko Zadra trebali doprijeti do Balkana, glavni je lik romana Uoči dana (Nakanune, 1860), što ga je radikalna kritika (N. A. Dobroljubov) shvatila kao poziv na aktivnost u zemlji. Turgenjev je tim povodom napustio Sovremennik.

Najspornijim su romanom postali Očevi i djeca (Otcy i deti, 1862), s neobičnim likom pučanina Bazarova, koji u britkim dijalozima prkosi svijetu 'nazadnih' plemića, priznajući jedinu istinu prirodnim znanostima. U Bazarovu je svoju ideologiju prepoznao radikalni kritičar D. I. Pisarev, a pojam 'nihilizma' postao je oznakom idejne oporbe plemićkomu konzervatizmu u ćudoređu i estetici.

Roman Dim (Dym, 1867) uvodi satirične elemente u odnosu na rusko dokono društvo, okupljeno u njemačkom lječilištu; naslov se odnosi na jalovost njihovih ideja. Novina (Nov’, 1877) uvodi biološke motivacije glavnoga lika, rastrgnutoga podrijetlom pučanina/plemića Neždanova; oko njega se okuplja niz ideološki različitih likova prevratnika, koje vodi 'narodnjačka' ideja 'odlaženja u puk' (rus. hoždenie v narod).

U tom, završnom razdoblju nastao je još cijeli niz pripovijesti, među kojima i Proljetne vode (Vešnie vody, 1872) s poetizacijom tragične ljubavi, a zatim i one koje Turgenjev gradi na motivima ezoteričnih stanja (Klara Milič, 1883). Uspjeh je postigla nova književna vrsta Pjesama u prozi (Stihotvorenija v proze ili Senilia, 1883), u kojima se autor obraća moćnim snagama (gdjekad alpske) prirode i neizbježnoj sudbini. Turgenjevljevu je prozu ponovno prihvatila ruska moderna (A. P. Čehov, J. A. Bunjin i dr.).

Turgenjev je preminuo 3. rujna 1883. godine u Bougivalu kraj Pariza.