Na današnji dan umro je veliki književni klasik Tolstoj
Svjetski književni klasik, ruski pisac Lav (Lev) Nikolajevič Tolstoj (1828-1910.), autor "Rata i mira" i "Ane Karenjine", umro je na današnji dan, 20. studenog 1910. godine.
Rođen je 9. rujna 1828. u mjest Jasna Poljana, kao potomak plemićkoga roda, vlastelin. Studirao je pravo i bio časnik u Krimskome ratu i u vojnim jedinicama na Kavkazu, što je opisivao u svojim djelima, počevši od Sevastopoljskih pripovijesti (Sevastopol’skie rasskazy, 1855–56), s obraćanjem pozornosti na psihu vojnika suočena sa smrću.
Autotematizacija je nastupila već u pokušaju oblikovanja Povijesti jučerašnjeg dana (Istorija včerašnego dnja, 1851), u kojoj je V. B. Šklovski vidio najavu struje svijesti, a razvija se u trilogiji Djetinjstvo (Detstvo, 1852), Odrastanje (Otročestvo, 1854) i Mladost (Junost’, 1856), u kojoj se pojavljuje ćudoredni Nehljudov kao piščev alter ego.
U Jasnoj Poljani (obiteljsko imanje) nastao je i roman Rat i mir (Vojna i mir, 1863–69), kao pokušaj povijesne retrospekcije radi tumačenja pravih uzroka društvene krize u 1850-ima.
Portreti plemića koji traže viši smisao u zbivanju, vezuju se za opise ladanja i dokumentirane prikaze bitaka (Austerlitz, Borodino). Seljački fatalizam simbolizira Platon Karatajev u razgovoru s Bezuhovom.
Seoska autorova bavljenja dala su dio građe romanu Ana Karenjina (Anna Karenina, 1873–77), i to fabuli koja se suprotstavlja preljubu kao Aninu grijehu. Međutim, u završnome dijelu saznaje se kako je brak Levina i Kitty završio u "kuhanju pekmeza", a Levin se odao čitanju Evanđelja.
Temeljna fabula vodi ljubavnike u propast: Anu pod kotače vlaka, Vronskoga kao dragovoljca u Srbiju, što je Tolstoju dalo priliku da se ruga slavenofilstvu.
Uskrsnuće (Voskresenie, 1899) se temelji na sudskim kronikama; Nehljudov je lik "pokajničkoga plemića" koji zavodi sluškinju i uzrokuje njezine jade, pa ih pokušava ispraviti obilaskom različitih ureda, što je bila prigoda za optužbu cijeloga državnog aparata.
Raskrinkavanje zla i moralistika došli su do izražaja i u dramama Vlast tmine (Vlast’ t’my, 1886), Plodovi prosvjete (Plody prosveščenija, 1889–90) i Živi leš (Živoj trup, 1900) kao i novelama iz 1880-ih (Smrt Ivana Iljiča – Smert’ Ivana Il’iča, 1886).
U tom je razdoblju pisac odlučio da se više neće baviti "nekorisnom" beletristikom, te je u tisku širio vlastite ideje evanđeoske ljubavi i "neprotivljenja zlu nasiljem". Objavio je niz pripovijesti za puk, koje je plijenila cenzura.
Potkraj života Tolstoj se još jednom obratio Kavkazu. Među ranim, "vojnim" crticama nalazi se Nalet (Nabeg, 1853), u kojem je riječ o krvavome pljačkaškom obračunu ruske vojske s čečenskim selom; u romanu Hadži Murat (objavljen posmrtno 1912) autor je, poznavajući prilike, obradio tragediju vođe gorštaka koji se našao u žrvnju carske vlasti i narodnih vođa odanih islamu.
Mirotvorac je i ovdje pokazao umijeće opisa, kao što je moralist u pitanjima spola najljepše poetske stranice posvetio ženskim likovima.
