Na današnji dan je književnik Dostojevski osuđen na smrt
Dana 16. studenog 1849. godine ruski pisac Fjodor Mihajlovič Dostojevski osuđen na smrt, i to zato jer je bio član liberalnog društva intelektualaca poznatog pod nazivom Petraševski krug.
U to je vrijeme u Rusiji vladao izrazito reakcionarni car Nikolaj I., koji je uništavao svaku grupu koja bi potencijalno mogla ugroziti njegovu samovlast. Dostojevski je doveden na stratište zajedno sa svojim kolegama zatvorenicima.
Na ledenoj je hladnoći čekao strijeljanje kad je doznao da mu je smrtna presuda preinačena u 4 godine robije u Sibiru. Poslan je u grad Omsk u jugozapadnom Sibiru, gdje je odslužio svoju kaznu u, po vlastitom svjedočanstvu, strahovito teškim uvjetima.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je u Moskvi 11. studenog 1821. godine, bio je ukrajinskog porijekla.
Fjodor Dostojevski je sin školovanog liječnika Mihaila rođenog u Ukrajini, inače pripadnika nižega plemstva, za kojeg se prema nekim istraživanjima tek pretpostavlja da su ga ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnoga postupanja i ponižavanja. Druga istraživanja upućuju da je Mihajlo ubijen zbog financijskih interesa drugih susjednih moćnika koje je poznavao.
Fjodorova majka ruskinja Marija Fedorovna bila je temperamentna žena veselog karaktera, voljela je poeziju, ali je nažalost preminula od sušice 1837. godine.
Dostojevski pohađa i završava vojno-inženjerski studij u Sankt Peterburgu, no rano odlučuje da će se posvetiti spisateljskomu pozivu. Pod utjecajem Gogolja piše svoje prvo djelo, dulju pripovijest "Bijedni ljudi" (1846.), epistolarnoga oblika, koja je oduševila najznačajnijega ruskoga kritika Visariona Bjelinskog i lansirala Dostojevskoga u sferu ruskih književnih krugova.
Slijedilo je prvo doista snažno, 'dostojevskijansko' ostvarenje, kratki roman "Dvojnik" (1846.) u kojem je prikazan rasap ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju zbilja i mentalne projekcije.
To izvorno djelo nije naišlo na zadovoljavajuću recepciju, poglavito zbog psihološkoga poniranja i radikalnoga rastakanja stvarnosti u svijesti protagonista, što je nadilazilo kanone onodobne estetike temeljene ponajviše na društvenoj kritici.
Prijelom u životu Dostojevskoga dolazi 1849., nakon zabrane kluba "Petraševaca", uhićenja te sadističke farse što ju je izvela carska policija: autor i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došla je "carska pomilovnica" kojom su, tobože, pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo.
Na robiji Dostojevski proživljava ideološku preobrazbu (o kojoj postoje različita mišljenja). Iz suprotstavljenih je stavova dosta vidljivo da je Dostojevski i prije robije naginjao kršćanskom misticizmu, te da njegov utopijski socijalizam nije slijedio materijalističke doktrine poput Feuerbachove, nego iz idealističkih nazora Fouriera i Schillera – shvaćanja koja je kasnije
Novo u svjetonazoru Dostojevskoga nakon sibirske katorge jest glorifikacija carizma, ruskoga pravoslavlja i nacionalizma, te općenito protuzapadnih stavova u kojima se Dostojevski približio slavjanofilima, no nikad potpuno. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga morao je četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije.
Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski objavljuje "Zapise iz mrtvoga doma" (1860. – 1862.), fikcionalizirani opis vlastita robovanja, pun realističkih prikaza supatnika-robijaša. Ta knjiga ostvaruje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju.
Njegovi romani Zločin i kazna (Преступление и наказание) (1866.), Kockar (Игрок) (1867.), Idiot (Идиот) (1868.) i Braća Karamazovi (Братья Карамазовы) (1880.) spadaju među najbolja djela svjetske književnosti.
