Što ako je cijeli svijet koji vidimo samo iluzija?

Ljudi su možda najograničeniji oblik svijesti u svemiru, tvrdi znanstvenik koji je 40 godina proučavao ljudski um. To nije scenarij novog SF filma, nego jedna od najkontroverznijih tvrdnji američkog kognitivnog znanstvenika Donalda Hoffmana, čije su posljednje izjave posljednjih tjedana izazvale veliku pozornost na društvenim mrežama.

Hoffman, profesor kognitivnih znanosti i jedan od najpoznatijih istraživača ljudske percepcije, tvrdi da je njegov matematički model svijesti doveo do iznenađujućeg zaključka: svijest koja je vezana uz fizičko tijelo poput ljudske ima ''vjerojatnost nula''.

''Normalno stanje svijesti nije utjelovljena svijest'', rekao je Hoffman.

Prema njegovu tumačenju, ljudsko iskustvo svijeta zapravo je vrlo ograničeno.

''Mi smo poput maratonca koji trči s utezima, lošim cipelama i teškim ruksakom'', objašnjava Hoffman.

Drugim riječima, čovjek ne može djelovati izravno na stvarnost. Da bi podigao šalicu sa stola, mora koristiti ruke, prste, mišiće i živčani sustav. Da bi stigao na Mjesec, mora graditi rakete. Sve što radi prolazi kroz spore i ograničene fizičke procese.

''Da bih stigao na Mjesec, jedino što mogu jest pomicati prste, ruke i noge'', kaže Hoffman.

U njegovoj teoriji to predstavlja iznimno ograničen ''komunikacijski kanal'' između svijesti i stvarnosti.

''To je niska propusnost i velika latencija'', tvrdi znanstvenik.

No upravo tu počinje granica između znanosti i spekulacije. Na društvenim mrežama mnogi su njegove riječi protumačili kao dokaz da postoje bestjelesne inteligencije, više dimenzije svijesti ili čak izvanzemaljska bića koja mogu djelovati na naš svijet na način koji mi ne možemo razumjeti.

Sam Hoffman pritom ne tvrdi da je dokazao postojanje izvanzemaljaca niti da postoje bića koja upravljaju našom stvarnošću. Ono što tvrdi jest da njegov matematički model dopušta mogućnost postojanja oblika svijesti koji nisu vezani uz fizičko tijelo kakvo poznajemo.

To je važna razlika.

Njegova teorija također pokušava objasniti zašto možda ne vidimo objektivnu stvarnost. Hoffman smatra da su ljudska osjetila evoluirala kako bi nam pokazivala korisne informacije za preživljavanje, a ne stvarni izgled svemira.

Zbog toga uspoređuje svijet koji vidimo s ikonama na zaslonu računala. Ikona datoteke nije sama datoteka, nego samo simbol koji nam pomaže koristiti računalo. Na isti način, tvrdi Hoffman, boje, oblici i predmeti koje opažamo možda nisu stvarna priroda svijeta nego pojednostavljeno ''sučelje'' koje koristi naš mozak.

Njegove ideje i dalje su predmet rasprava među fizičarima, neuroznanstvenicima i filozofima. Dok jedni smatraju da bi mogle otvoriti potpuno novi pogled na svijest, drugi upozoravaju da za sada nema eksperimentalnih dokaza koji bi potvrdili većinu njegovih najdalekosežnijih zaključaka.

No jedno je sigurno: malo je znanstvenika koji danas postavljaju toliko provokativno pitanje kao Hoffman – što ako je ljudsko iskustvo stvarnosti tek vrlo uski prozor u nešto mnogo veće?