Brutalno ubojstvo mlade Aldine Jahić potreslo je Mostar, cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali i širu regiju, i otvorilo niz pitanja o tome kako se žene mogu zaštititi i što je važno znati kada je riječ o prevenciji nasilja.
U razgovoru s geštalt psihologinjom Medinom Kljako donosimo odgovore koji ženama mogu pomoći u prepoznavanju psiholoških obrazaca koji prethode femicidu, ponašanja počinitelja, njihovih karakteristika te načina kako potražiti pomoć unatoč prisutnom strahu.
Kljako nam je pojasnila kako femicidu gotovo uvijek prethodi dugotrajan obrazac nasilja, kontrole te različiti oblici omalovažavanja i općeg obezvrjeđivanja partnerice.
"Obrazac kontrole i nasilja najčešće uključuje emocionalnu i verbalnu agresiju, omalovažavanje i ponižavanje, izolaciju partnerice od obitelji i prijatelja, ljubomoru i posesivnost, manipulaciju i prijetnje, stalno testiranje granica i kontrolu svakodnevnog života", ispričala je.
"Coercive control" ili prisilna kontrola označava sustavan, dugotrajan oblik psihološkog nasilja u kojem nasilnik postepeno ograničava slobodu partnerice kroz manipulaciju, zastrašivanje, izolaciju i preuzimanje kontrole nad njezinim životom.
"Coercive control često eskalira u fatalan iskod", objasnila je.
Kljako nam je ispričala kako psihološki obrasci nasilnika često pružaju jasne i prepoznatljive pokazatelje rizika, koji se mogu uočiti mnogo prije nego što nasilje dosegne najteže oblike.
"Istraživanja pokazuju da većina počinitelja femicida ima povijest nasilja u intimnim odnosima. Riječ je o prijetnjama, stalnoj kontroli i eskalirajućoj agresiji. Posebno je rizično razdoblje kada žena pokušava prekinuti vezu, jer nasilnik tada gubi osjećaj kontrole i može reagirati nasilno", ispričala nam je.
Naglašava kako je važno razumjeti da femicid nije iznenadan ili nagli čin, nego vrhunac dugotrajnog, kontinuiranog nasilja.
"Rano prepoznavanje obrazaca i pravovremena podrška mogu spasiti živote. Iz geštalt perspektive, žena koja osvijesti što se događa u "sada i ovdje", točnije, kako se osjeća u svom tijelu, prostoru i životu, može poduzeti korake prema zaštiti, planirati sigurnost i potražiti pomoć", ispričala je.
Kljako poručuje kako traženje podrške i zaštite od prijatelja, poznanika, stručnjaka i institucija nije znak slabosti, nego čin hrabrosti i samopoštovanja, kojim osoba štiti vlastiti život i dostojanstvo.
Iako ne postoji jedan "tip", Kljako naglašava kako literatura identificira neke zajedničke psihološke karakteristike.
"Duboku nesigurnost i nisko samopouzdanje, kruta uvjerenja o rodnoj hijerarhiji, emocionalna nezrelost i nesposobnost regulacije bijesa, antisocijalni ili narcistički obrasci ličnosti u nekim slučajevima mogu biti karakteristike počinitelja femicida", rekla nam je.
Svakako, rekla nam je da je bitno naglasiti kako većina počinitelja femicida nisu psihotični, jer je nasilje utemeljeno u kontrolnom i dominirajućem ponašanju, a ne u "izlasku iz uma", kako često vidimo u komentarima koji opravdavaju počinitelje.
Kultura šutnje, objašnjava, opstaje kroz normaliziranje nasilja, stigmu prema žrtvama i neprepoznavanje ranih znakova kontrole.
"Psihoterapijska i socijalna literatura jasno upućuje na potrebu da se zajednica educira o obrascima nasilja, da se vjeruje ženama koje prijavljuju zlostavljanje, da se jačaju mreže podrške i sigurni kanali te da se nasilje nedvosmisleno osudi i zakonski i društveno. Razbijanje šutnje počinje u obitelji, školama, medijima i institucijama, kroz jasnu poruku da nasilje nije prihvatljivo i da žrtva nikada nije kriva", istaknula je Kljako.
Pojasnila nam je kako je ključno razumjeti da nasilje nikada nije odgovornost žrtve te da ona u takvim situacijama nije sama, već ima pravo na zaštitu, podršku i pomoć.
"Strah je razumljiv, ali ne smije biti prepreka zaštiti. Postoje institucije, SOS linije i sigurni centri, kao i ljudi koji žele i mogu pomoći. Svaki korak prema podršci je korak prema sigurnosti i životu. Rano traženje pomoći smanjuje rizik fatalnog ishoda", poručila je.
"Posljedice su duboke i često dugotrajne, od posttraumatskog stresnog poremećaja, anksioznosti i depresije do osjećaja krivnje, srama, niskog samopouzdanja, stalne napetosti i straha za vlastitu sigurnost, kao i poteškoća u budućim odnosima i povjerenju", ispričala je.
Dodala je kako i psihoterapijska literatura jasno pokazuje da podrška, terapija i sigurno okruženje mogu znatno pridonijeti obnovi emocionalnog i socijalnog funkcioniranja.
Najteža lekcija, objašnjava, je da društvo često reagira tek kada se dogodi tragedija, a ne preventivno, dok se nasilje još može zaustaviti.
"Femicid nije sudbina, on je vrhunac dugotrajnog nasilja koje se može spriječiti. Iz geštalt perspektive, svaka tragedija podsjeća nas na važnost svjesnosti i odgovornosti "sada i ovdje". Potrebno je prepoznati rane znakove, podržati žene da progovore, educirati muškarce o ravnopravnosti i emocionalnoj regulaciji, i jasno osuditi nasilje prije nego što postane fatalno", ispričala je Kljako.
Pojasnila je kako nije potrebno da se dogodi nešto tako strašno da bi se reagiralo, jer pravodobno djelovanje može spriječiti najteže posljedice i zaštititi živote.
"Naša je odgovornost ne šutjeti, biti osjetljivi i stvarati društvo u kojem su svaki život i dostojanstvo žene neupitno zaštićeni. Svaka preventiva, svaka podrška i svaka reakcija prije tragedije mogu spasiti život", zaključila je Kljako.
