Na području Mostara i Hercegovine demencija je tiha, ali sve prisutnija stvarnost koja pogađa ne samo oboljele, nego i njihove obitelji. Kako bolest napreduje, svakodnevna skrb postaje sve zahtjevnija, a pomoć institucija ograničena.
Trenutno je jedina specijalizirana ustanova za smještaj osoba s demencijom Dom Betanija u Čapljini, u kojem boravi 23 korisnika, među njima pet osoba iz Mostara.
Kapaciteti su odavno popunjeni, a lista čekanja samo raste, na njoj je između 20 i 30 osoba koje čekaju mjesto koje se teško oslobađa.
Razlog je jednostavan i realan, mnoge osobe s demencijom fizički su još uvijek relativno dobro, zbog čega u domu ostaju godinama, pa se na slobodno mjesto u jedinom domu takvog tipa dugo čeka.
Voditeljica Doma Betanija u Čapljini Martina Goluža objasnila je kako osobe s demencijom zahtijevaju veći broj njegovatelja i znatno intenzivniji nadzor nego osobe koje su samostalne ili nepokretne, ali svjesne.
Riječ je o bolesti koja možemo nazvati i "bolest sumraka", s obzirom na to da se kod njih u večernjim satima javlja nemir, potreba za izlaskom i osjećaj da moraju "ići kući". Zbog toga skrb o osobama s demencijom podrazumijeva stalni nadzor, povećanu pažnju i stalnu njegu.
"Važno je naglasiti da se potrebe znatno razlikuju ovisno o stadiju bolesti. Početna faza demencije nije usporediva s uznapredovalim stadijem, kada osoba često više ne govori, teže guta, sporije jede i zahtjeva više vremena pri hranjenju, presvlačenju i oblačenju. U tim fazama naše riječi teže dopiru do njih, pa i najjednostavnije radnje, poput osobne higijene, postaju dugotrajne i zahtijevaju strpljenje", rekla je Goluža za Bljesak.info.
Goluža je dodala kako smatra da Mostar, ali i Hercegovina općenito, moraju imati više domova i institucija koje se bave skrbi za osobe s demencijom. S obzirom na to da je demencija sve češća bolest, a još je veći problem što se sve češće javlja i kod mlađih osoba.
Riječ je o ljudima u ranim pedesetim godinama, ljudima koji su u punoj fizičkoj snazi, a već imaju dijagnozu demencije. Zbog toga uvijek podržava otvaranje novih domova i razvoj skrbi za ove osobe, jer su očito potrebe sve veće, a kapaciteti isti.
"Moje je osobno uvjerenje da na pojavu demencije kod mlađih osoba uvelike utječe ubrzani tempo života. Živimo brzo i pod stalnim pritiskom, što ostavlja posljedice na naše kognitivne funkcije. Nekada su ljudi više boravili na svježem zraku i bavili se fizičkim radom, dok danas, zbog egzistencijalnih razloga, često posežemo za brzom hranom jer nemamo vremena posvetiti se sebi i pripremiti zdrav obrok. Bojim se da takav način života dugoročno ostavlja ozbiljne posljedice", rekla je Martina.
Iva Rozić iz Caritasa Mostar istaknula je da u našem društvu, u mnogim segmentima života, a posebno kada je riječ o ovakvim temama, i dalje vlada velika stigma. Ljudi se često boje priznati da imaju problem i da im je potrebna pomoć.
U Caritasu su 30. rujna završili s implementacijom projekta "Život s demencijom", koji je financirala organizacija Renovaris, a realiziran je u suradnji s Caritasom Bosne i Hercegovine i Caritasom Austrije.
Projekt je bio usmjeren prvenstveno na pomoć neformalnim njegovateljima, odnosno osobama koje svakodnevno skrbe o oboljelima od demencije. U tu su svrhu otvorili dnevno savjetovalište u njihovoj upravnoj zgradi, s ciljem pružanja podrške i edukacije onima koji se brinu o oboljelima, a najčešće je to njihova bliža obitelj.
"Radila sam kao savjetnica na tom projektu i često smo se susretali s paradoksalnom situacijom, ljudi bi dolazili po savjet i pomoć, ali bi istovremeno negirali da im je ta pomoć potrebna. Upravo zato smo kroz projekt nastojali pružiti podršku neformalnim njegovateljima, osobama koje još uvijek imaju snage i mogućnosti skrbiti o osobama s demencijom, ali im je potrebna stručna pomoć, razumijevanje i usmjeravanje", rekla je Iva Rozić za Bljesak.info.
Rozić je naglasila kako se nada da će se u budućnosti stvari ipak jasnije posložiti i da će se na području Mostara otvoriti dom za osobe s demencijom. Možda i s manjim smještajnim kapacitetima, ali dovoljno da se ljudima koji nemaju mogućnost doći u Čapljinu pruži barem osnovna, početna pomoć i podrška.
Obitelj jedne osobe oboljele od demencije kaže da se život znatno promjeni kada osoba oboli te da se svakodnevno prilagođavaju bolesti o kojoj ranije nisu puno znali.
"Najgore je što znaš da je osoba tu, ali je svakim danom sve dalje. Najviše boli to što nas nekada prepozna, nekada ne. Učimo živjeti s tim, dan po dan, pokušavamo zadržati mir i biti strpljivi, iako nije lako", rekli su za Bljesak.info.
Rozić je ispričala i kako su tijekom provođenja projekta često boravili na Odjelu za demenciju jer su željeli završiti projekt filmom koji će prikazati stvarnost života osoba s demencijom. Htjeli su pokazati što svatko od nas može učiniti, koliko je važno razgovarati s tim osobama, spustiti se na njihovu razinu i biti prisutan u tom trenutku.
"Osobno me najviše dirnulo to koliko osobe s demencijom, pa čak i potpune strance, znaju toplo prihvatiti ako im se pristupi s poštovanjem i razumijevanjem. Vrlo brzo vas prihvate kao dio svoje životne priče, a da toga uopće niste svjesni. Moram spomenuti i jednu baku koja je sasvim spontano postala središnja osoba našeg filma. Iz njenog sam iskustva naučila koliko bismo svi trebali biti zahvalniji, i na svojim roditeljima i na svemu što nam život pruža, jer prečesto mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo", ispričala je Rozić.
Dom Betanija u Čapljini je jedini dom koji ima specijalizirani odjel za osobe s demencijom, prilagođen njihovim potrebama u svakom smislu te riječi. Martina Goluža, voditeljica Doma istaknula je da razumije i druge ustanove koje se teško odlučuju na ovakvu vrstu skrbi jer ona zahtijeva znatno veći broj djelatnika, kao i puno veći fizički i psihički napor.
Skrb o osobama s demencijom iznimno je zahtjevna, zbog čega se mora voditi računa i o očuvanju osoblja. U Domu Betanija se djelatnici na odjelima rotiraju svaki mjesec jer je posao emocionalno i fizički vrlo težak. Ovakva skrb traži znatno veću angažiranost nego na drugim odjelima i kod drugih korisnika.
"Kroz svakodnevni rad vidimo i koliko bi bilo važno imati pododjele prema stadijima demencije. Nije isto skrbiti o osobi u početnoj fazi bolesti i o osobi u četvrtom ili petom stadiju demencije. Takva organizacija ne bi izliječila bolest, jer demencija, nažalost, nije izlječiva, ali bi mogla spriječiti brže pogoršanje stanja, što je iskustvo koje vidimo u praksi", rekla je Goluža.
Kada je riječ o obiteljima, Rozić ističe da je najveći problem stigma i to što teško prihvaćaju činjenicu da problem postoji. No uz odgovarajuću edukaciju i podršku, kakvu su nastojali pružiti kroz projekt "Život s demencijom", članovi obitelji mogu postati velika pomoć svojim najbližima.
Riječ je o procesu koji je, koliko god bio težak za osobu s demencijom, često jednako težak, a ponekad i teži za one koji o njima skrbe. To više nisu iste osobe kakve su nekada bile, pa je potrebna velika prilagodba s obje strane.
"Zato bih pozvala sve vaše čitatelje koji se prepoznaju u ovim riječima, da nam se slobodno jave u upravnu zgradu Caritasa Mostar na broj telefona 036 328 916. Mogu se obratiti i meni osobno ako im budu potrebne dodatne informacije. Ne provodimo medicinske tretmane niti ljude opterećujemo stručnim terminima, već nastojimo ponuditi praktične, životne savjete kako bi kroz to razdoblje prošli lakše i kako bi se iz svega mogla izvući dublja poruka i snaga za dalje, jer vjerujem da ona postoji", rekla je za Bljesak.info Iva Rozić.
