Međunarodni dan muškaraca ove godine ponovno podsjeća na jednu od najtiših, ali najtežih tema mentalnog zdravlja: burnout kod muškaraca, koji se u društvu često zanemaruje, ne prepoznaje na vrijeme i rijetko izgovara naglas.
Psihologinja i obiteljska psihoterapeutkinja Maja Savanović Zorić ističe da muškarci u našem društvu najčešće pate tiho, preuzimaju prevelike terete i granice prelaze u samoći.
Dok se govori o njihovoj snazi i izdržljivosti, kako kaže, rijetko se priznaje njihova ranjivost, a iza zatvorenih vrata previše njih živi na rubu sagorijevanja.
Muškarci su, navodi, odrastali uz poruku da moraju biti "financijski stup obitelji", da ne pokazuju slabost, izdrže još malo i nikoga ne razočaraju.
Ispričala je kako upravo zato burnout kod muškaraca često izgleda drugačije, prikriven je, tih i maskiran produktivnošću. Rad postaje bijeg, a šutnja posljednja linija obrane.
Savanović Zorić navodi primjer 42-godišnjeg pacijenta, oca dvoje djece, koji je pola godine ponavljao isto: "Izdržat ću do vikenda."
"Simptomi su se javljali postupno, razdražljivost, manjak sna, previše posla, panični trenutci u automobilu, dok tijelo više nije moglo nositi ono što je um šutio", ispričala je.
Tek tada je priznao glavni strah: da će razočarati obitelj ako prizna da više ne može biti "najjači".
Prepoznati burnout kod muškaraca često je teško jer se simptomi zamjenjuju karakterom, umorom ili lošim danom. Najčešći znakovi uključuju:
Generacije su odrastale uz modele "čeličnih" muškaraca kojima je slabost sramota. Mnogi vjeruju da će ih priznanje umora učiniti manje vrijednima.
No istina je suprotna, najhrabriji korak često počinje rečenicom: "Treba mi pomoć."
Stručnjaci ističu najvažnije korake prevencije:
Međunarodni dan muškaraca podsjetnik je da i oni imaju granice, strahove i umor koji zaslužuju razumijevanje, a ne osudu.
Burnout nije slabost, već alarm i najhrabriji muškarci su oni koji na taj alarm ne šute.