Već 12 godina radi u pekari, a rođena je u Mostaru, dok ju je ljubav dovela u Dubrovnik. Elma Osmani, djelatnica je pekare Klas, dokazuje da još uvijek ima onih koji svakodnevno nude lijepu riječ i nabace osmijeh – svaki put i u svako vrijeme.
Osmijeh i ljubaznost na blagajni, šalteru ili u ordinaciji u ovom ubrzanom vremenu odavno su postali iznimka, pa su tim dragocjeniji kada se pojave.
Elma Osmani, djelatnica pekare Klas, dokazuje da još uvijek ima onih koji svakodnevno nude lijepu riječ i nabace osmijeh – svaki put i u svako vrijeme.
Nakon opće gimnazije, studirala je razrednu nastavu, ali je život odveo u drugačijem smjeru. Iskustvo u trgovini stekla je pomažući ocu koji je imao butigu mješovite robe.
Jednu sezonu je radila u praonici u Hotelu Palace Dubrovnik, gdje joj je doktorica Šarac prilikom kontrole higijenskog minimuma rekla da zbog svoje otvorenosti treba raditi s ljudima. Zaposlila se tada u nekadašnjem Pemu, gdje je kraj DOC-a radila šest mjeseci. Jednog je dana otišla u Gruž, gdje joj je prijateljica radila u pekari Klas, te je pitala bi li pokušala raditi u pekari. Nije dotad imala iskustva s pekarama, ali je imala iskustva s radom na blagajni, pa je odlučila preći. Isprva je radila u Gružu, a krajem 2013. godine prešla je u pekaru u Ulici Pera Čingrije, gdje i danas radi u dvije smjene – od 6 do 14 sati i od 14 do 22 sata.
" Inače sam kao osoba vrlo otvorena, nasmijana sam, osmijeh mi je zaštitni znak, čak su me u školi zvali ‘Smješka‘! Neugodno mi je biti neljubazna, kupac nije došao da trpi moje probleme ili hirove. Nisam falso ljubazna, takva sam rođena i ne znam drugačije.
Ni sama ne volim kad negdje naiđem na drskost. Uvijek nastojim da svatko iz pekare pođe nasmijan, zadovoljan uslugom i proizvodom, to me čini sretnom! Starijima volim pomoći, djecu navečer častim slancem, a oni su sretni kao da sam im dala ne znam ni ja što!" – govori Elma, koju mnogi pamte po iskrenosti jer kupcu uvijek kaže što je svježe ili mu kaže da dođe za pola sata kad bude gotovo.
"Masa ljudi pita kad radim i traže broj mobitela. Dolaze taksisti, hitna, policija, doktori, doktorice, odvjetnici – sa svima sam na ‘ti‘... A kad je netko stalno neraspoložen i ljut, ja budem još raspoloženija i to ga još više ‘ubija‘. Pa i onog koji se ‘ne zna‘ smijati oraspoložim," komentira Elma. Rad s turistima uvijek donosi nesvakidašnje situacije.
"Obično mi zapamte ime pa se vraćaju. Čak su me spomenuli i u recenziji u Hotelu Bellevue. Tražili su pekaru i uputili su ih ovdje. Preporučila sam im burek kojim su se oduševili, a uzeli su i jogurt... Stranci jako vole burek! Često Španjolci i Talijani ispituju cijene, što je što, pa se okrenu i odu. Naprave gužvu, a naši ljudi onda čekaju ili odustanu, što me boli.
Jedan strani kupac je došao uzeti paket vode, dobio je popust na količinu, ali me onda počeo vrijeđati, odbio je prihvatiti cijene... Došla mi je jedna tročlana obitelj, stranci, kupili su nešto za piti, žena je provukla karticu, a muž je rekao da ostavi sve, iako su dobili popust na količinu. Tražili su od mene da im u 11 i nešto navečer zovem banku i inzistirali da im vratim novac! Nikad to neću zaboraviti," priča Elma i dodaje.
"Nekad mi dođe da plačem, počnem se tresti, ali se smirim i suzdržim. Nastojim to zadržati u sebi, a kad dođe sljedeći kupac, još sam ljubaznija... A ako je domaći, još mu se ‘ispovjedim‘, nije on kriv! S onima koji popiju, budem fina, obično se naslone na vitrinu, uslužim ih i počastim.
Domaći koji popiju budu još bolji jer što pijan govori, trijezan misli! Nekad zaborave novčanik ili nemaju novac, dam im pecivo pa sutra plate, nude mi osobnu kao garanciju, ali nema smisla! Jednom se neki mali napio tijekom izlaska i rekao mi: ‘Najjači ste u Dubrovniku!’" – sjeća se Elma koja navečer nikad nije doživjela incident.
Najtraženiji su bureci, čak ide malo više sir nego meso, pizza, štrudeli od jabuke i višnje, a djeca vole pirošku od šunke i buhtle od sira ili čokolade. Elma je zimogrozna, više voli ljeto i dobro podnosi vrućine, ali ne i vlagu. Zimi bi svakom poželjela rad u pekari – idealno mjesto u hladnijem dijelu godine.
Neprestano dolaze djeca, prije škole, tijekom odmora i poslije treninga, kao tijekom razgovora za Dubrovački.
"Uz popust za domaće, gledamo počastiti djecu i sve one koji uzmu malo više. Djeca me nenormalno vole, najiskrenija su, najpoštenija i najbolja! Ne pitaju te za pivu ili cigarete, nakon treninga uzmu sok, buhtlu ili slanac... Hoće i ostaviti baju, ali im kažem da daju prijatelju, a oni odgovore: ‘Ne, ne tete, vi nas vazda častite, sad ćemo i mi vas počastiti!’ Srce mi bude kao kuća, to je najveće bogatstvo!" A djeca iza škole ili treninga kad potroše novce, ili kad idu doma navečer, znaju pitati za slanac – kako bi ih mogla odbiti?
Najviše dobiju buhtle, krafne, slance, kiflice i sir, ispričaju to roditeljima koji onda meni donesu čokoladu i zahvale se. Pošalju mi čokoladu, a znam dobiti i dar poput bombonijere ili ljudi naprave doma kolače pa mi donesu! "Vazda nešto dobijem, valjda se svakom vrati po zasluzi! Znači, slancem od 50 centi kod nekog izazoveš osmijeh i učiniš dobro djelo – i gdje je tu problem? Je li to skupo?" – dobronamjerna je Elma, piše Dubrovački vjesnik.
