Sjećanja pilota koji je odrastao u Mostaru i penziju zaradio u kokpitu Sokolovih aviona

Sve je počelo puno prije kokpita i mlaznih motora, na aerodromskoj pisti kod Ortiješa, gdje je kao dječak satima gledao kako mali klipni avioni polijeću i slijeću. Nije tada znao da će mu se cijeli život jednog dana vrtjeti oko aviona i letenja, ali taj prizor, kaže, ostao mu je negdje duboko urezan. Kao i Mostar bez mnoštva automobila, miris behara u proljeće, večeri na Korzu, recitacije, pjesme i one noći kada se, nakon festivala pjevača amatera, morao pješice vraćati u internat jer je propustio posljednji autobus.

O tim slikama, ljudima i vremenima govori Tomislav Torović, bivši vojni pilot, danas umirovljenik i djed sedmero unučadi. Njegova priča nije priča o činovima i statistikama, nego o odrastanju, disciplini koja nije gušila nego oblikovala, prijateljstvima koja su trajala desetljećima i gradovima koji su ostali u čovjeku, čak i kada se iz njih davno otišlo.

Govori o Vazduhoplovnoj gimnaziji u Mostaru, o mladosti provedenoj u internatu, o prvim letovima, o Galebu i Orlu koje spominje gotovo s nježnošću, ali i o ljubavima, pjesmi, matinejama i generaciji koja je vjerovala da se trud i znanje podrazumijevaju.

Ovaj razgovor snimljen je u Novom Sadu kao video podcast u tri dijela. Prva epizoda dostupna je već sada i donosi početak njegove životne priče – od Nevesinja i Mostara do prvih ozbiljnih koraka prema pilotskom pozivu. Druge dvije epizode uskoro stižu na naš YouTube kanal.

Tomislav je svoju životnu priči ispričao staloženo, iskreno i bez uljepšavanja, iz perspektive čovjeka koji se rado sjeća prošlih vremena ...