Na današnji dan obilježava obljetnica dana kada je Općinsko vijeće grada Mostara 21. siječnja 1903. godine prihvatilo Privremeni propis o upotrebljavanju vodovoda Radobolja od strane privatnih vlasnika. Privremeni propis je bio dokument koji je prvi put jasno uredio prava i obveze građana u korištenju gradske vode.
U vrijeme ulaska austrougarskih okupacijskih trupa u Mostar 1878. godine grad je raspolagao vodovodnom mrežom.Cijevi su bile izrađene od drveta, djelomično i od gline. Vodovodna mreža bila je iz mnogih razloga toliko slabo održavana da je postala neupotrebljiva, o čemu piše i Karl Peez: "Lijepi šadrvani otkazali su uslugu, a ljetna žega sve se više osjećala."²
Philipp Ballif je 1899. godine zapisao: "...Kad se već u to vrijeme (1883. g.) u Mostaru postavljalo pitanje realizacije vodovoda (misli se na novi, čelični vodovod – K. D. M.), to se dogodilo zbog nezdravstvenih posljedica korištenja nezdrave pitke vode, pojačanih velikim ljetnim vrućinama i oskudicom kiša, koje su utjecale na smrtnost, tako da se sanacijska akcija nije smjela odgađati."
Kako navodi rad Drage Karla Miletića o mostarskom vodovodu, razvoj vodoopskrbe u Mostaru započeo je još krajem 19. stoljeća, u vrijeme austrougarske uprave, kada je postalo jasno da postojeći sustav bunara i čatrnji više ne može zadovoljiti potrebe rastućeg grada. Posebno važan izvor bila je Radobolja, čija se voda postupno uvodila u organizirani vodovodni sustav.
Lokalni je tisak Mostarcima donio radosnu vijest: "Novi vodovod. Kako se doznaje, uskoro će započeti izgradnja novog vodovoda u Mostaru. Navodi se da je proračunski trošak procijenjen na 178.000 forinti te da će radove izvesti Karlos barun Schwarz."
Devet mjeseci kasnije tisak je objavio novu vijest: "Otvorenje vodovoda. Danas je svečano otvoren novi vodovod. Na ovu su svečanost pozvane brojne ugledne osobe. Početak svečanosti bio je na izvoru Radobolje u 10 sati prijepodne, uz prigodan govor koji je održao gospodin Anton Koczy, kotarski predstojnik..."
Za potrebe stanovništva bilo je predviđeno izgraditi 11 česmi sa stalnim protokom i 22 česme s crpkama, no izgrađeno je 12 česmi sa stalnim protokom i 27 česmi s crpkama. Od postojećih starih česmi jedna je priključena na novi vodovod.
Za vojne potrebe izgrađene su četiri česme sa stalnim protokom i 11 česama s crpkama. Česme su bile udaljene od glavnih vodovodnih cijevi približno pet metara, što znači da su sve tada postavljene česme bile u neposrednoj blizini glavnih vodovodnih cijevi.
U izgradnji novog vodovoda uočljive su tri faze.
Prva faza odvijala se 1885. i 1886. godine, kada su izgrađeni rezervoar na vrelu Radobolje i već spomenuta vodovodna mreža.
Druga faza trajala je od 1886. do 1898. godine, kada su izgrađeni rezervoar kod Kuluka (Kurluka) i spojna cijev Balinovac – Glavna ulica.
Treća faza odvijala se od 1903. do 1908. godine, kada su izgrađeni vodovodna mreža u Glavnoj ulici, od Male Tepe prema sjeveru, uz još nekoliko manjih dionica, te rezervoar iznad Konaka, na vrhu Suhodoline.
Do 1896. godine broj česmi povećan je na 38, uz dodatnih sedam česama postavljenih uz džamije, a ukupna duljina vodovodne mreže iznosila je 16.966 metara. U taj podatak nije uključen vod duljine 550 metara koji je spajao izvor Djevojačke vode sa Sjevernim logorom za potrebe vojske.
U trećoj fazi proširenja radovima je rukovodio Alois Giorgini, upravitelj za gradnju vodovoda kojeg je postavila Općina.
Broj javnih česmi po ulicama Mostara postupno se povećavao. Na koncu je započelo i odobravanje uvođenja česama na privatne posjede. Općinsko vijeće na sjednici održanoj 21. siječnja 1903. godine usvojilo je Propis o upotrebljavanju vodovoda.
Usvajanjem Privremenog propisa o upotrebljavanju vodovoda Radobolja, Općinsko vijeće Mostara prvi je put detaljno reguliralo način priključenja privatnih kuća na vodovod, količinu dopuštene potrošnje, visinu naknada te obveze održavanja instalacija. Propis je jasno razlikovao javni i privatni interes, štiteći vodovod kao opće dobro, ali i omogućujući građanima stabilan pristup pitkoj vodi.
Propis o upotrebljavanju vodovoda Radobolje jasno je definirao tko se i pod kojim uvjetima može priključiti na gradski vodovod. Vlasnik kuće ili zemljišta mogao je pismenim putem zatražiti priključak, pri čemu je o tehničkoj mogućnosti odlučivala isključivo vodovodna uprava, a zahtjev se podnosio na posebnoj prijavnici, uz obvezan potpis vlasnika ako naručitelj nije bio vlasnik posjeda te mogućnost prethodnog uvida u troškovnik uz plaćanje propisane pristojbe.
Voda se smjela koristiti isključivo za vlastite, prijavljene potrebe, dok je davanje vode trećim osobama bilo strogo zabranjeno. Uvedena su dva režima korištenja – bez mjerenja, s unaprijed određenim količinama potrošnje po stanovniku i namjeni, te s mjerenjem, koje je bilo obvezno za veće vrtove i obrtne svrhe, uz mogućnost da uprava i druge korisnike prebaci na taj sustav, pri čemu je korisnik snosio troškove vodomjera.
Poseban naglasak stavljen je na štednju vode i odgovornost korisnika, koji je odgovarao i za eventualne zloupotrebe trećih osoba, dok je uprava imala pravo sprječavati rasipanje. Propisana su detaljna tehnička pravila za izvedbu i održavanje instalacija, zaštitu od smrzavanja, zabranu spremnika vode bez mjerenja te obvezu dobivanja dozvole za svaku preinaku.
Korištenje hidranata bilo je dopušteno isključivo u slučaju požara, uz pravo uprave da tada ograniči ili obustavi privatnu potrošnju. Sustav je bio popraćen jasno definiranim pristojbama za izgradnju i korištenje vodovoda, rokovima plaćanja te sankcijama, uključujući novčane kazne i obustavu opskrbe vodom u slučaju kršenja propisa ili neplaćanja, čime je vodovod Radobolje postao strogo regulirano javno dobro.
Propis je detaljno uredio i financijsku stranu korištenja vodovoda Radobolje, određujući da se sve pristojbe plaćaju u općinskoj blagajni u roku od 14 dana od dostave računa, uz obvezu plaćanja 5 posto zateznih kamata u slučaju kašnjenja. Izrada troškovnika naplaćivala se unaprijed 10 kruna, dok su se troškovi izvedbe instalacije obračunavali prema službeno odobrenom cjeniku, uz obvezni predujam od 25 posto procijenjenog iznosa, pri čemu je konačni račun mogao biti i do 10 posto viši od prvotne procjene.
Sustav naknada sastojao se od pristojbi za nadzor, koje su se obračunavale prema broju ishodnih mjesta, kupališta, pisoara, hidrantskih mjesta i vodomjera, te takozvanog vodenog danka, koji je ovisio o načinu primanja vode i njezinoj namjeni, a plaćao se kvartalno unaprijed kod režima bez mjerenja, odnosno kvartalno naknadno uz mjesečno utvrđivanje potrošnje kod mjerenja. Propis je jasno naveo da privremeni prekidi opskrbe zbog kvarova, radova ili požara ne oslobađaju korisnike obveze plaćanja, a vodovodna je uprava imala pravo, nakon opomene ili u slučaju ponovljenih prekršaja, odmah zatvoriti dotok vode bez prava na povrat unaprijed plaćene vodarine.
Za kršenja pravila, poput rasipanja vode, neodržavanja instalacija, skidanja plombi bez prijave, neplaćanja ili nepridržavanja odredbi o vrtovima, bile su predviđene novčane kazne od 2 do 100 kruna, uz mogućnost da opskrba ostane obustavljena sve do podmirenja obveza, dok je neplaćanje računa u roku od 14 dana davalo upravi pravo na trenutačno zatvaranje privatnog vodovoda.
Obveza plaćanja prestajala je isključivo pismenim otkazom, uz otkazni rok od 14 dana prije isteka kvartala, a u slučaju promjene korisnika bez propisane prijave prethodni je korisnik i dalje jamčio za sve obveze dok uprava ne prihvati novoga, uz mogućnost trenutačne obustave vode.
Kazne je izricao gradsko-kotarski ured, a sredstva su se slijevala u gradsku siromašku zakladu, dok je žalba bila moguća u roku od 14 dana okružnoj oblasti u Mostaru, bez daljnjeg pravnog lijeka i bez odgode izvršenja, pri čemu su se zaostale pristojbe i kamate naplaćivale ovrhom bez sudskog postupka.
Red i cjenik za upotrebljavanje vode iz vodovoda usvojeni su 21. siječnja 1903. godine na sjednici Općinskog vijeća u Mostaru, održanoj pod predsjedanjem tadašnjeg gradonačelnika Hadži Ahmed-bega Hadžiomerovića. Sjednici su, uz podgradonačelnika Pavla Mrava, nazočili i vijećnici Mujaga Komadina, Avdaga Bakamović, Mehmed eff. Gjikić, Memišaga Dadić, Risto Ivanišević, Pero Šantić, Risto Knežić, Risto Jeremić i Ivan Venturini, gradsko-kotarski upravitelj Georg Baron Rüdt, tajnik i perovođa, te gradski tajnik Mavrakis.
Iako je u godinama koje su slijedile sve veći broj građana uvodio česme u vlastite kuće, mreža javnih česmi po gradskim ulicama nastavila se širiti te je uoči Drugog svjetskog rata dosegnula oko 80 javnih česmi. One su ostale u uporabi sve do 1950-ih godina, kada su postupno uklonjene, a dotad su mnoge kuće, pa i one u samom središtu grada, i dalje ovisile o javnim izvorima vode unatoč širenju privatnih priključaka.
