Danas poznat po Starom mostu i svojoj bogatoj povijesti, Mostar je krajem 19. stoljeća bio na korak do toga da postane jedan od rijetkih gradova u regiji s tramvajem.
Na sjednici Općinskog vijeća 1899. godine, gradsko je poglavarstvo donijelo odluku o uzimanju zajma od 500.000 forinti (oko 2,5 milijuna eura), kojim je Mostar trebao dobiti gradsku vodovodnu mrežu, ali i niz drugih infrastrukturnih projekata.
Kako se navodi u knjizi "Veliki graditelj Miroslav Loose" autora pokojnog Karla Drage Miletića, na prijedlog vijećnika Mehmeda eff. Đikića, tim je zajmom bilo planirano financirati tržnicu, ubošku kuću, kanalizaciju, kupalište, treći most, električnu rasvjetu i tramvaj.
"Sve su te radnje od prijeke potrebe za zdravstveni i ekonomski razvitak našeg grada, a osim toga bit će od njih i znatne materijalne koristi, kao što to najbolje vidimo kod sarajevske općine", rekao je vijećnik Đikić na sjednici Općinskog vijeća vođenoj 16. veljače 1899. godine.
U to vrijeme, kako zapisuje povjesničar Miletić, na čelu Mostara bio je H. Ahmetbeg Hadžiomerović, dok su dužnost dogradonačelnika obnašali Đorđo Glavan i Ivan Bašadur.
Vijećnik Ante Butigan dao je prijedlog da se uz vodovod, koji je u to vrijeme bio gorući problem ovog grada, sagradi i treći most preko Neretve jer je po "prometnim odnošajima ovog grada od prijeke potrebe".
Nadalje su mnogi vijećnici izjavili da uviđaju važnost i hitnost predloženih radnji, ali da valja najprije pričekati na realiziranje vodovodne mreže i tek onda meritorno donijeti zaključe o ostalim prijedlozima.
Zanimljivost za istaknuti jeste i činjenica kako je, prema izvještaju, postojalo vrijeme kad je proračun Grada Mostara bio u suficitu. Naime, prema planiranom troškovniku za izvršavanje ovih radnji navedeno je kako se 'dohoci ove općine tako povoljno razvijaju da može svake godine u ime kamata i amortizacije zajma i svotu od 10-15.000 forinti u njezin proračun uvršćivati, što se najbolje vidi ih njezinih pretećaka prošlih godina'.
I dok su neki projekti kasnije realizirani, mostarski tramvaj nikada nije ugledao svjetlo dana.
Ideja je zamišljena po uzoru na Sarajevo, gdje je prvi tramvaj pušten u promet 1. siječnja 1885. godine, no u Mostaru se plan nikada nije ostvario.
Tako je Mostar, iako je još prije više od stoljeća imao ambiciozan plan modernizacije, propustio priliku da postane grad s tramvajskim prometom.
