5. studenoga 1966. završila je era uskoračne pruge Sarajevo-Ploče

Petog studenoga 1966. godine iz Ploča je prema Sarajevu krenuo posljednji parni vlak. Lokomotiva broj 83-146 zatvorila je jedno poglavlje koje je trajalo više od sedam desetljeća – kraj uskotračne pruge širine 760 milimetara koja je spajala Bosnu i Hercegovinu s morem.

Izgradnja pruge započela je 1884. godine za vrijeme Austro-Ugarske, a prva dionica Metković – Mostar puštena je u promet 1885. Sljedeće godine pruga je produžena do Sarajeva, a do 1891. izgrađene su i bočne grane prema Konjicu, Jablanici i Čapljini. Pruge su bile zahtjevne, probijale su se kroz planine i tunele, a uskotračni kolosijek bio je jedini moguć u tadašnjim tehničkim i financijskim uvjetima.

Uskotračna željeznica desetljećima je bila glavna prometna žila Hercegovine i doline Neretve. Prevozila je drvo, kamen, vino, rude i voće, ali i tisuće putnika koji su njome išli na rad, u vojsku ili školu. Parni vlakovi, poznati po sporosti i pouzdanosti, bili su dio svakodnevice sve do sredine šezdesetih godina.

Početkom 1960-ih započela je gradnja nove, modernije pruge standardnog kolosijeka (1.435 mm) uz postojeću trasu. Nova pruga završena je krajem studenoga 1966., samo nekoliko tjedana nakon što je stara uskotračna zatvorena. Od tada su prugom vozile dizelske lokomotive, a 1969. pruga je potpuno elektrificirana.

Stara uskotračna linija ubrzo je demontirana. Na mnogim mjestima šine su uklonjene, a nasipi pretvoreni u lokalne ceste. Neki tuneli su zatrpani dok su pojedini ostali netaknuti, poput nijemih svjedoka jednog vremena. Na dijelovima nizvodno od Jablanice, trasa stare pruge završila je pod vodom – potopljena stvaranjem Jablaničkog jezera 1953. godine. 

U dijelu između Konjica i Mostara, uz Neretvu, danas se i dalje mogu pronaći kameni lukovi i ostatci potpornih zidova, obrasli bršljanom i šipkom. Na nekim mjestima su ih ljudi pretvorili u pješačke staze, a ponegdje se uz njih još vide zarđali dijelovi signalizacije.

Električni pogon donio je napredak – kraće vožnje, veću nosivost i bolju povezanost luke Ploče s industrijom Sarajeva i Mostara. No s parom je nestao i dio duše krajolika. Više nije bilo dima nad Neretvom ni topline strojeva na kojima su strojovođe poznavali svaki šum i trzaj.

Modernizacija je promijenila sve – brzinu, izgled, pa i ljude. Umjesto strojovođa umazanih čađom, pojavili su se tehničari u čistim odorama. Umjesto mirisa ugljena, došao je miris struje. Vlak je postao sredstvo, a ne događaj.

Iako je posljednji parni vlak između Sarajeva i Ploča vozio 1966., uskotračni vlakovi još su gotovo deset godina nastavili prometovati južnije, od Gabele prema Dubrovniku i Zelenici (u današnjoj Crnoj Gori). Tamo su parne lokomotive konačno utihnule sredinom sedamdesetih godina, čime je završila epoha uskotračnih željeznica na jugoistoku Europe.