Kako se Uskrs u Hercegovini slavio nekada?
Uskrsni se običaji diljem svijeta mijenjaju kroz vrijeme i prilagođavaju suvremenom načinu života. Mnogi su se promijenili i u Hercegovini, iako su blagdanski stolovi danas sve bogatiji, stari hercegovački običaji podsjećaju kako se Uskrs ovdje oduvijek slavio skromno, upravo onako kako i treba. U običajima koji su se očuvali do danas jasno se vidi kako je mnogo važnije bilo ono duhovno.
Najbolji dokaz kako Uskrs nekada nije bio raskošan jest cicvara, hercegovačko jelo koje je voditelj HKUD-a "Sv. Ante – Cim" Mostar Marinko Jurić izdvojio kao jednu od najvažnijih tradicija ovog kraja.
Cicvara kao simbol tradicije
Kako je Marinko Jurić rekao za Bljesak.info, cicvara nije samo dio hercegovačke kuhinje, nego i dio hercegovačkog identiteta.
''Cicvara je najtradicionalnije hercegovačko jelo i nešto po čemu se ovaj kraj može prepoznati. To je jednostavno jelo od sira, malo brašna i soli, ali nosi snažnu simboliku i dio je naše baštine koju želimo sačuvati, pa smo pokrenuli inicijativu da se umijeće njezine pripreme upiše na popis autohtonih hercegovačkih proizvoda'', rekao je Jurić.
Dodao je kako se takva slika Uskrsa bitno razlikuje od današnje, u kojoj su šunka, pečenica i razni kolači postali neizostavan dio blagdanskog stola, premda to, kako je istaknuo, nije dio starije hercegovačke tradicije.
''To su običaji koji su se više razvili nakon rata. Ranije se jelo ono što je bilo dostupno u to vrijeme, a to je značilo jednostavniji, ali svečanije pripremljen obrok. To su uglavnom bili mladi luk, domaći kolači, štrudle od maka ili oraha. Hrana je bila skromna, ali je imala svoju težinu i značenje'', dodao je.
Ukrašavale su se pisanice i pilo crno vino
U središtu uskrsnog razdoblja, naglašava Jurić, oduvijek je bila duhovna priprava, i to mnogo prije samoga Velikog tjedna. Podsjetio je i na liturgijske znakove koji najavljuju približavanje najvećeg kršćanskog blagdana.
''Već na Glušnu nedjelju dolazi do prve veće promjene kada se u crkvama zastiru križevi. To je običaj koji se zadržao do danas i označava ulazak u najozbiljniji dio liturgijske godine. Na Cvjetnicu se nose maslinove grančice na blagoslov i tada zapravo počinje Veliki tjedan'', kazao je Jurić.
Najvažniji običaji svakako se vežu uz Veliki tjedan, razdoblje u kojem svaki dan nosi posebnu simboliku, a svaki običaj ima duboko ukorijenjeno značenje u kršćanskoj tradiciji. Već prvog dana, odnosno na Cvjetnicu, običaj je umivanje u cvijeću i vodi, nakon čega slijedi odlazak na misu na kojoj se blagoslivljaju maslinove grančice i prisjećanje Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem.
Veliki četvrtak u narodu se često naziva i "zeljavi" četvrtak, a tradicionalno se taj dan jede gorko zelje.
Veliki petak je dan zapovjednog posta. Na jelovniku je najčešće riba, a pije se crno vino koje simbolizira Kristovu krv.
Upravo se toga dana, prema starom običaju, ukrašavaju i pisanice.
Bojanje u lučini - običaj koji se prenosi s koljena na koljeno
Kada je riječ o pisanicama, Hercegovina je, prema njegovim riječima, sačuvala jednostavan, ali prepoznatljiv način ukrašavanja koji se prenosi generacijama.
''Kod nas se jaja tradicionalno boje u lučini, odnosno u ljuskama od crvenog luka. Jaje se stavi u čarapu s listovima djeteline ili nekog drugog bilja kako bi na ljusci ostao prirodni otisak. To je jednostavan, ali jako lijep način ukrašavanja koji se zadržao do danas. Sva modernija ukrašavanja došla su tek u posljednjih dvadesetak godina i ne pripadaju našoj izvornoj tradiciji'', naglasio je.
Simbolika jajeta u hercegovačkoj tradiciji, dodaje, nadilazi uskrsni stol i povezana je s međuljudskim odnosima, gostoprimstvom i poštovanjem.
''Postoji jedna lijepa anegdota iz prošlosti, kada bi netko prvi put došao u kuću, domaćini bi mu darovali jaje kao znak poštovanja i ljubavi. U uskrsnom vremenu to dodatno dobiva na značenju jer pisanica nije bila samo ukras nego i dar, znak pažnje i bliskosti među ljudima'', istaknuo je Jurić.
"Skroman, baš kakav i treba biti"
Posebno mjesto u tom razdoblju ima i Velika subota, dan tišine i unutarnje priprave za Uskrs. Iako post toga dana nije strogo propisan, Jurić kaže kako su ljudi i tada postili kako bi se pripremili za blagdan, a nosila se i hrana na blagoslov koja bi se jela na uskrsno jutro.
Za razliku od nekih drugih krajeva, Hercegovina nema velik broj posebnih uskrsnih običaja, no upravo u toj jednostavnosti, smatra Jurić, leži njezina posebnost.
''Primjerice, u Dalmatinskoj Zagori postoje čuvari Kristova groba, obitelji koje od Velikog petka do vazmenog bdjenja čuvaju Kristov grob. Kod nas takav običaj nije zaživio ili barem nije ostao zapisan. Također nemamo ni skrivanje pisanica kakvo je prisutno u nekim dijelovima Hrvatske'', rekao je.
Svetoj žrtvi uskrsnici
Važan dio uskrsne tradicije čine i pučka pobožnost te napjevi koji su se očuvali do danas. Jurić je posebno izdvojio Cim kao primjer sredine u kojoj se korizmena tradicija i dalje snažno živi kroz molitvu, odricanje i pokoru.
U Cimu je, kaže, ostao snažan običaj pučkog puta križa, a žene iz HKUD-a kroz cijelu korizmu na misama pjevaju "Gospin plač", čuvajući tako duh zajednice i običaje koji se prenose naraštajima.
Uskrsni napjevi također su dio te baštine, a iako su prisutni diljem Hercegovine, u svakom se kraju donekle prilagođavaju mjesnoj praksi.
''Postoji više uskrsnih napjeva koji se pjevaju prije Evanđelja, a najpoznatiji je 'Svetoj žrtvi uskrsnici'. Taj se napjev najviše koristi u južnoj Hercegovini, ali smo ga i mi u našem kraju malo prilagodili vlastitoj praksi'', dodao je.
Na kraju je poručio kako se uskrsne tradicije kroz vrijeme mijenjaju i prilagođavaju, ali njihova bit ostaje ista, uz naglasak na simboliku i duhovnu pripravu.
