Jedan od najvećih hrvatskih književnika, akademik Ranko Marinković, rođen je na današnji dan, 22. veljače 1913. na otoku Visu.
Nakon pučke škole u gradu Visu, nastavlja gimnaziju u Splitu i Zagrebu. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu od 1931. do 1935. godine studirao romanistiku gdje ju je i diplomirao 1935. godine.
Tijekom Drugoga svjetskog rata u Splitu biva uhićen od strane Talijana, te je interniran u logor Ferramonte (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. godine odlazi u Bari, i prebacuje se u sinajski zbjeg El Shatt.
Nakon Drugoga svjetskog rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske. Potom postaje direktor Drame zagrebačkoga HNK, gdje službuje između 1946. i 1950. godine. Godinu poslije, 1951. godine, postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje radi do umirovljenja. Godine 1983. godine postaje redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme, prozu, eseje i kritike počeo je objavljivati u periodici već za vrijeme školovanja. U zagrebačkome HNK-u bila mu je 1939. izvedena prva drama Albatros, poslije tiskana kao sastavni dio njegove prve prozne knjige Proze (1948).
Neke novele iz te zbirke, ponešto prerađene, osnovom su i njegovih kasnijih proznih zbirki Ni braća ni rođaci (1949), Poniženje Sokrata (1959), Pod balkonima (1953), Karneval i druge pripovijetke (1964).
Najznačajnija je Marinkovićeva prozna zbirka Ruke (1953), tiskana u tridesetak izdanja, s kojom je zadobio pozornost i pohvale kritike.
Dramski mirakul Glorija (izvedena 1955., tiskana 1956) najpoznatija je i najizvođenija Marinkovićeva drama, u kojoj je, pričom o svećenikovoj zamisli da na mjesto Bogorodičina kipa u crkvi, kako bi ga učinio što uvjerljivijim, postavi negdašnju cirkusku artisticu Gloriju, časnu sestru Magdalenu, zapravo simbolički iznesena osuda svakoga dogmatizma i totalitarizma te nemoć svih ideologija.
Vrhunac je Marinkovićeve proze roman Kiklop (1965), sinteza njegova dotadašnjega književnog rada. Ispripovijedan modernističkom tehnikom, razbijen na fragmente, s čestim esejističkim ekskursima, roman daje sliku intelektualno-bohemskih krugova u Zagrebu pred sam početak II. svjetskog rata.
Ispresijecan je mnogobrojnim citatima i referencijama na svjetsku književnu baštinu, s naglašenom simboličkom i alegorijskom crtom te se može čitati kao snažan proturatni roman.
Roman Zajednička kupka (1980) blizak je Marinkovićevu dramskomu pismu, dok je za vrijeme Domovinskoga rata Marinković objavio roman Never more (1993), u kojem se prenosi dio kiklopovske tematike, a središnji je lik student povijesti koji od mobilizacije bježi iz Zagreba u otočni zavičaj.
Marinkovićev književni opus nije velik, ali mu po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge polovice XX. stoljeća.
Devedesetih godina 20. stoljeća bio je istaknuti podržavatelj nacionalne politike prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Pri kraju života bio je zastupnik HDZ-a u Skupštini Grada Zagreba.
Bio je jednim od aktivnih intelektualaca koji su podržavali detitoizaciju. Kao gradski zastupnik zalagao se za promjenu imena tadašnjeg trga Maršala Tita.
Umro je u Zagrebu 28. siječnja 2001. godine, a pokopan je u Komiži.
