Na današnji dan umro je jedan od književnih velikana prve polovice 19. stoljeća

Veliki francuski književnik Marie-Henri Beyle, daleko poznatiji kao Stendhal, preminuo je na današnji dan prije 180 godina, 23. ožujka 1842. godine u Parizu.

Rođen je u Grenobleu 23. siječnja 1783. kao potomak imućne buržoaske obitelji. Još kao dijete ostao je bez majke i nije podnosio konzervativnog oca ni odgojitelja patera Raillanea kao ni pospani ambijent rodnog Grenoblea.

U ranoj mladosti raskida s Crkvom i religijom i okreće se enciklopedistima i Shakespeareu.

Oduševljen Francuskom revolucijom, a potom Napoleonom, 1799. upisao Politehničku školu u Parizu, ali ju je sljedeće godine napustio te ušao u vojnu službu (kao potporučnik), u kojoj je bio do 1802. te ponovno (u intendanturi) 1806–14.

Sudjelovao u više napoleonskih ratova (u Italiji, Njemačkoj, Rusiji). Nakon Napoleonova pada živio u Milanu 1814–21., potom se, kada su ga austrijske vlasti osumnjičile za simpatiziranje karbonarâ, vratio u Pariz.

Posvetivši se književnosti, postao je poznat po biografijama Životi Haydna, Mozarta i Metastasija (Vies de Haydn, de Mozart et de Métastase, 1815), Rossinijev život (Vie de Rossini, 1823), putopisima Rim, Napulj i Firenca (Rome, Naples et Florence, 1817; njegovo prvo djelo u kojem se potpisao pseudonimom Stendhal), Šetnje Rimom (Promenades dans Rome, 1829), Sjećanja turista (Mémoires d’un touriste, 1838), esejima Povijest slikarstva u Italiji (Histoire de la peinture en Italie, 1817), O ljubavi (De l’Amour, 1822) te biografskom studijom Racine i Shakespeare (Racine et Shakespeare, 1825), u kojoj ističe romantizam kao vitalni aspekt književnog stvaranja.

Sredinom 1820-ih započeo je pisati romane (prvi je Armance, 1827), od kojih su najznačajniji Crveno i crno (Le Rouge et le Noir, 1830) i Parmski kartuzijanski samostan (La Chartreuse de Parme, 1839).

Crveno i crno društvena je kronika o sudbini siromašna ambiciozna mladića u doba Restauracije, u kojoj preciznim klasicističkim stilom te tonom u rasponu od sarkastičnoga do poetskoga izražava romantizmom prožet junakov bunt protiv okoštalih društvenih struktura i morala.

To je razvojni roman, kompozicijski razdijeljen u dva dijela promjenom ambijenta (provincija i Pariz). Uglavnom je ispripovijedan iz junakove perspektive, a kadikad se javlja i sveznajući pripovjedač poetološkim (razlaže tzv. estetiku zrcala o romanu kao odrazu društvene zbilje) ili moralističkim komentarima.

Parmski kartuzijanski samostan smješten je u Parmu za austrijske okupacije; u romanu do osobita izražaja dolazi politička subverzivnost i fini hedonizam. Labavije je strukture od prethodnoga, dijelom pikarski, s istaknutim kultom energije, ljubavi i strasti, eliptičnim i nejasnim završetkom te uprizoruje suvremenu povijest kao alegoriju u kojoj su dominantne vrjednote izokrenute.

I taj je roman ispripovijedan uglavnom iz junakova očišta (npr. opis bitke kod Waterlooa), te zasnovan na temeljnoj antinomiji unutar junaka (postiže javni uspjeh a osobni poraz).

Više moralist nego kroničar, Stendhal je romane oblikovao na trajnoj napetosti i raskrižju klasicizma, romantizma i realizma, mješavini romantičnih fabula (u kojima značajno mjesto imaju fatalne ljubavi i svijest junaka o vlastitoj iznimnosti) i paradoksalnog općeg tona, u međuprostoru satire, ironije i poetskoga duha.

Pritom su događaji najčešće viđeni kroz junakovu svijest, dok se pripovjedač povlači; time Stendhal razrađuje subjektivni realizam u kojem svijest lika uvjetuje gledište pripovijedanja.

Ostavio je i više nedovršenih djela objavljenih posmrtno – romansirane autobiografije Život Henrija Brularda (La Vie de Henri Brulard, 1890), remek-djelo ironijskoga samopreispitivanja, i Sjećanja iz egotizma (Souvenirs d’égotisme, 1892), romane Lamiel (1889), Lucien Leuwen (1894), s radnjom za vladavine Luja Filipa, Crveno i zeleno (Le Rouge et le Vert, 1928), biografiju Napoleonov život (Vie de Napoléon, 1929).