Bio je predvodnik romantizma i jedan od najvećih francuskih književnika
Na današnji dan prije 220 godina, 26.veljače 1802., rođen je u Besançonu veliki francuski književnik Victor Marie Hugo.
U književnost je ušao sa sedamnaest godina osnovavši časopis Conservateur littéraire (1819). U prvoj zbirci pjesama (Ode i druge pjesme – Odes, 1822) pjeva o srednjovjekovnim crkvama i veliča burbonsku dinastiju.
Istodobno se okušao u proznim vrstama (Islandski han – Han d’Islande, 1823; Bug-Jargal, 1820. prva inačica, konačna inačica 1826). Posjećivao je salon Charlesa Nodiera, gdje je upoznao Alfreda de Vignya i Alphonsea de Lamartinea; angažirao se u 'romantičarskom sukobu' s klasicistima i u borbi za novi književni pokret.
Trijumf romantizma osiguravao je prvim dramama: Cromwell (1827) i Hernani (1830). Predgovor Cromwellu postao je manifest romantizma. Premijera drame Hernani (25. veljače 1830) označila je pobjedu romantizma kao novoga književnog pokreta, kojemu je Hugo postao vođom.
Njegova zbirka pjesama Istočnjakinje (Les Orientales, 1829) učvrstila mu je pjesničku slavu i postavila ga na čelo tzv. pitoreskne škole. U jednako značajnom predgovoru zbirci zauzimao se za slobodu nadahnuća.
Iste je godine objavio roman Posljednji dan na smrt osuđenoga (Le Dernier Jour d’un condamné, 1829), kojim se zauzima protiv smrtne kazne. Dramu Marion de Lorme (1829) cenzura je zabranila zbog sadržaja (rehabilitacija kurtizane), pa je objavljena tek 1831.
U razdoblju 1830–40. napisao je drame u stihu (Kralj se zabavlja – Le Roi s’amuse, 1832. i Ruy Blas, 1838), drame u prozi (Lukrecija Borgia – Lucrèce Borgia, 1833; Marija Tudor – Marie Tudor, 1833; Angelo, 1835), četiri zbirke poezije (Jesenje lišće – Les Feuilles d’automne, 1831; Sutonske pjesme – Les Chants du crépuscule, 1835; Unutarnji glasi – Les Voix intérieures, 1837; Zrake i sjene – Les Rayons et les Ombres, 1840) i roman Zvonar crkve Notre-Dame u Parizu (Notre-Dame de Paris, 1831), u kojem oživljuje Pariz Luja XI.
U razdoblju 1840–50 (osobito nakon neuspjeha drame Njemački grofovi – Les Burgraves, 1843) književnu djelatnost zamjenjuje političkom. Nakon državnog udara Luja Bonapartea (1851), koji se proglasio carem (Napoleon III.), Hugo se iselio u Belgiju.
Odatle je otišao na otok Jersey, pa na Guersney, gdje je živio sve do sloma Drugoga Carstva (1870). Vratio se u Pariz, gdje je bio biran u Parlament i Senat.
Slavu su mu donijeli i romani: Jadnici (Les Misérables, 1862), Poslenici mora (Les Travailleurs de la mer, 1866), Čovjek koji se smije (L’Homme qui rit, 1869) te Devedeset i treća (Quatrevingt-treize, 1874), povijesni roman nadahnut Francuskom revolucijom.
