Marko Marulić – književni velikan koji je usmjerio domaću pisanu riječ
Na današnji dan, 5. siječnja 1524. godine u Splitu je preminuo Marko Marulić (lat. Marcus Marulus Spalatensis), hrvatski književnik i humanist, otac hrvatske književnosti. Često mu se dodjeljuje i etnik Splićanin.
Ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici.
Ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici.
Rođen je 18. kolovoza 1450. u splitskoj plemićkoj obitelji Marulić koja se od 1436. godine nazivala i Pecenić ili Pečenić. Oblik prezimena Marulić nalazi se u Juditi. Negovi roditelji bili su Nikola i Dobrica rođena Obirtić (Alberti).
Oba su mu roditelja bila pripadnici uglednih plemićkih obitelji. Marulić je bio najstariji od šestorice sinova i dviju kćeri. U Splitu je završio humanističku školu, no ne zna se točno gdje je studirao, prema nekim pretpostavkama u Padovi.
Bavio se odvjetništvom u rodnome gradu i obavljao razne gradske dužnosti: egzaminatora (ispitivača, s ovlasti pregledavanja i ovjeravanja notarskih dokumenata), sudca, izvršitelja oporuka, svjedoka pri nagodbama i ugovorima, zastupnika u parnicama i tužitelja. Središnja je osoba splitskoga humanističkoga kruga.
Marulić je ostavio više od 40 djela na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku pisanih u razdoblju od 50 godina. Tijekom proteklih preko 5 stoljeća su ta djela tiskana više od 530 puta, uz prijevode na engleski, francuski, njemački, nizozemski, češki, mađarski, slovenski, slovački, japanski i španjolski jezik.
Kao tipičan humanist, većinu svojih djela pisao je na latinskome jeziku, ali je ostavio i značajna djela na hrvatskome jeziku - koja su vrlo važna za razvoj hrvatskog jezika i književnosti; također nekoliko kratkih spisa na talijanskome jeziku.
U svojim latinskim djelima potpisuje se kao Marcus Marulus Spalatensis ili Marcus Marulus Delmata, a u hrvatskim kao Marko Pečenić. Književni uzori bili su mu Biblija, antička književnost i patrologija.
Veličinu Marulićeva stvaralaštva potvrđuje činjenica da je Thomas More čitao Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine u tamnici neposredno pred pogubljenje (1535.) te da je Franjo Saleški uvijek sa sobom nosio Marulićevo djelo Institucije (iz 1506. godine).
Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučna, moralističkog i teološkog sadržaja. Po opsegu i svjetskom odjeku na prvome je mjestu Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca, ili Institucija (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, oko 1496., prvo poznato izdanje 1507), zbirka poučnih pričica i anegdota iz Biblije i svetačkih životopisa u šest knjiga.
Svrha je djela živim i sažetim primjerima, bez apstraktnih razmatranja, ponukati čitatelja na krjepostan život. Evanđelistar (Evangelistarium, 1480–1500., prvo poznato izdanje 1516), najznačajnije Marulićevo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici, zasnovana na obradbi triju bogoslovnih krjeposti: vjere, nade i ljubavi, na koje se, po Maruliću, može svesti cijela Biblija.
Djela hrvatsko-dalmatinskih kraljeva (Regum Dalmatiae et Croatiae gesta, 1510., prvo izdanje 1666) slobodan je latinski prijevod čakavske verzije ulomka iz Ljetopisa popa Dukljanina (tzv. Hrvatske kronike).
Dragocjen je za poznavanje Marulićevih poetičkih nazora Dijalog o Herkulu kojega su nadvisili Kristovi štovatelji (Dialogus de Hercule a Christicolis superato, 1519. ili 1520., prvo izdanje 1524), u kojem Pjesnik i Bogoslov raspravljaju o uporabi mitologije i alegorije u pjesništvu (u posveti T. Nigeru Marulić iskazuje divljenje djelima Erazma Roterdamskoga).
U pjesništvu na latinskome ističe se ep Davidijada (Davidias, oko 1517., prvo izdanje 1954), u kojem je u četrnaest pjevanja s ukupno 6765 heksametara opjevao djela židovskoga kralja Davida, dosljedno se držeći Biblije, ali nasljedujući u jeziku, stilu i stihu rimske i ranokršćanske epičare.
Najznamenitije je Marulićevo djelo Judita (Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna posridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili, 1501., prvo izdanje 1521), prvi umjetnički ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku (6 pjevanja, ukupno 2126 dvostruko sročenih dvanaesteraca s prijenosnom rimom).
Na podlozi poetike biblijsko-vergilijevskih epova Marulić je u tom remek-djelu ostvario renesansnu sintezu hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije. Prozna posveta D. Balistriliću iznimno je važno autopoetičko očitovanje. Marulićevi suvremenici Juditu su izvrsno primili (tri izdanja u nepunih 18 mjeseci), imala je trajan odjek u hrvatskoj književnosti od XVI. stoljeća.
