Moderni scenski glas vječitog izgnanika
Znameniti hrvatski pjesnik, dramski pisac i glumac Marin Držić (zvan Vidra) umro je na današnji dan, 2. svibnja 1567. u Veneciji.
Držić je rođen 1508. godine u Dubrovniku u poznatoj građanskoj trgovačkoj obitelji, koja je za Držićeva života proživjela financijski slom.
U duhu obiteljske tradicije bio je određen za svećenika. Kao klerik bio je upravitelj crkve Svih svetih, zvane Domino, u Dubrovniku i Sv. Petra na Koločepu. U mladosti se zanimao za glazbu, pa ga je 1538. Vijeće umoljenih Dubrovačke Republike izabralo za orguljaša stolne crkve sv. Marije.
Odlazi potom u Italiju gdje je u Sieni studirao na tamošnjem sveučilištu. Godine 1541. Senat toga toskanskoga grada odlučio je, a Opće vijeće potvrdilo, da se Držić izabere za vicerektora Sveučilišta.
Sienska policija vodila je 1542. godine istragu o jednoj kazališnoj predstavi u privatnoj kući plemićke obitelji Gazzaia. Utvrđeno je da je u tom inače zabranjenom kazališnom događaju sudjelovao i rektor Držić, koji je glumio ljubavnika. Sudionici su bili oštro kažnjeni, ali su vlasti prema Držiću bile blage, najvjerojatnije zbog visoka društvenog položaja.
Povratak u Dubrovnik
Uskoro se Držić vratio u Dubrovnik, gdje je susreo austrijskoga grofa Christopha Rogendorfa, avanturista i tajnog agenta u službi španjolskog dvora. S grofom, tobožnjim hodočasnikom u Svetu zemlju, Držić je putovao 1545. u Beč a onda u Carigrad, ali se zbog nekih političkih razmirica naglo vratio u Dubrovnik, gdje je policija istraživala njegovo prijateljevanje s austrijskim grofom.
Godine 1548. Pomet družina izvela je pred Kneževim dvorom komediju Pomet, kojoj je tekst danas izgubljen. U toj se komediji prvi put pojavio lik Dunda Maroja, a i drugih Dubrovčana koji su poslije postali središtem najslavnije Držićeve komedije Dundo Maroje.
Predstava je alegorijski prikaz dubrovačke vlasti i posve je pozitivno određena prema slavi Dubrovnika i njegove vlastele. Po tome je iznimka u Držićevu opusu. Predstavu je prekinuo jak vjetar, ali to nije spriječilo neke jalne suvremenike da optuže Držića da mu djelo nije originalno.
Stihovana komedija Novela od Stanca izvedena je 1551. u zatvorenom prostoru na piru Martolice Hajdinova i Anice Kabužić. To je najkraća Držićeva komedija, u kojoj je u briljantnim stihovima i s dobrom scenskom karakterizacijom likova prikazana spletka što ju skupina dubrovačkih mladića izvodi nad ponešto zbunjenim Vlahom Stancom.
Iste godine iz tiska su izišle knjige Tirena, komedija Marina Držića, prikazana u Dubrovniku godišta MDXLIII, u kojoj ulazi boj na način od moreške i tanac na način pastirski i Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, u koju je osim do tada napisanih stihovanih piščevih drama uvršten i mali petrarkistički kanconijer ljubavne poezije.
Zajedno su te godine izvedene Tirena i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, koja je svojevrsni mitološki prolog cijeloj predstavi. Za drugu izvedbu Tirene Držić je napisao i poseban proslov u kojem s dosta ponosa govori o svojem književnom radu i svojim napadačima.
Dundo Maroje
U Vijećnici Kneževa dvora predstavila je Pomet družina 1551. proznu komediju Dundo Maroje, u kojoj se pojavljuju poznata lica iz Pometa.
U komediji su prikazana zbivanja u Rimu, kamo su za vrijeme Svete godine 1550. stigli mnogobrojni Dubrovčani, a među njima i Dundo Maroje, koji je došao spasiti dukate što ih je prije nekoliko godina dao sinu kako bi se bavio trgovinom.
U sljedeće dvije godine na sceni su prikazane komedija Džuho Krpeta, također djelomično sačuvana, zatim u Kotor smještena prozna komedija Mande, kojoj su u središtu prevareni muž Tripče i njegova vesela supruga. Nije poznato kada je izveden prozni Arkulin, u kojem se dramatiziraju zgode škrta i nastrana starca kojemu se na kraju uz pomoć čarobnjaštva dogodi sve ono što je najmanje želio.
Družina Njarnjasi izvela je 1555. po Plautovoj Aululariji prerađenu komediju Skup, u kojoj se dramatiziraju nevolje sa škrtcem. To je uz Dunda Maroja još jedna velika Držićeva komedija u kojoj se, kao i u prethodnim manjim komedijama kakve su Pjerin, Arkulin i Mande, dramatiziraju nevolje zlih i asocijalnih likova.
Druga njegova velika pastorala, Grižula, izvedena je 1556. na piru Vlaha Sorkočevića. Napisana na način sienskih ženidbenih komedija, ta je pastirska igra najavila strukturu slavne Shakespeareove komedije San Ivanjske noći, a svojim paralelnim mitološkim i pastirskim radnjama jedno je od najintrigantnijih Držićevih scenskih djela.
Uvijek na prismotri, često zabranjivan
Vlasti su 1558. nakon urednog zahtjeva zabranile izvođenje tragedije Hekuba s opaskom da bi njezina izvedba mogla uznemiriti pučanstvo. Djelo je prikazano godinu dana poslije, a izveli su ga glumci Družine od Bidzara. To je jedina Držićeva tragedija. Sastavio ju je koristeći se stihotvornim iskustvima domaćih prethodnika i posežući za Dolceovim talijanskim prijevodom Euripidove Hekube.
Držićeva tragedija posve je originalno, osobnim glasom i političkim aluzijama opterećeno djelo.
Držić je napustio Dubrovnik i naselio se u Veneciji, gdje je dobio mjesto kapelana mletačkog biskupa.
Književni opus Držićev pokazuje veliko piščevo poznavanje suvremenoga talijanskog ali i prethodnoga antičkog teatra. Držić je u Sieni temeljito proučio poetiku Plautovih i Terencijevih komedija, koje su bitno utjecale na nastanak njegovih najvažnijih proznih komedija.
Premda nadahnut renesansnim kazališnim iskustvima, on je u sve tekstove unosio nemir svoje manirističke epohe. Pod krinkom prividno vedrih komedija Držić je zapravo autor vrlo nemirnih djela, najznačajniji autor hrvatskoga manirizma.
Pripadao je naraštaju pisaca koji nije poznavao optimizam prethodnika, naraštaju umornih ljudi koji su shvatili da se od proklamiranih ideala renesanse nije ostvario ni jedan. Ta emocija obilježava njegov opus i daje mu posebnu težinu.
Vlastita sredina nije prepoznala njegov talenat, pa se u njoj nije ugodno osjećao. Bio je nekom vrstom izgnanika, čovjeka koji je htio inozemna iskustva presaditi u vlastitoj sredini. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)
