Čovjek koji je zauvijek ostao sinonimom za kazalište

William Shakespeare, veliki engleski književnik, preminuo je na današnji dan prije 405 godina, 23. travnja 1616. u Stratfordu.

Iako o tome postoje oprečni podatci, rođen je najvjerojatnije 26. travnja 1564. godine kao treće od osmero djece u imućnoj stratfordskoj obitelji. Njegov otac John, ugledan obrtnik, obavljao je različite dužnosti u upravi grada Stratforda, a 1568. postao je i načelnik (bailiff).

Iako popisi učenika iz XVI. st. nisu sačuvani, s pravom se pretpostavlja da je pohađao mjesnu srednju školu, gdje se obrazovanje sastojalo uglavnom od učenja latinskoga jezika i čitanja odabranih tekstova klasičnih povjesničara, moralista i pjesnika.

God. 1582. Shakespeare se oženio osam godina starijom Annom Hathaway; 1583. rodila im se kći Susanna, a dvije godine poslije blizanci Hamnet i Judith.

O Shakespeareovu životu između 1585. i 1592. postoje tek pretpostavke i nagađanja koja su kolala dugo nakon njegove smrti. Prema jednoj verziji morao je napustiti rodno mjesto jer se zamjerio vlastelinu Sir Thomasu Lucyju kradući srne u njegovu parku.

Prema drugoj verziji, kraće je vrijeme proveo kao nastavnik u nekoj pokrajinskoj školi. Najvjerojatnije je da se spremao za kazališni poziv, možda u jednoj od putujućih glumačkih družina, jer se već 1592. zatekao u Londonu i bio u uskoj vezi s kazalištem.

Naime, u ožujku te godine u Londonu se s velikim uspjehom prikazivala nova drama o kralju Henriku VI. Drži se da je zasigurno riječ o prvom dijelu Shakespeareove trilogije Henrik VI. (Henry VI). Iste godine u jesen pojavio se prvi pisani spomen Shakespearea u književnom svijetu Londona.

Zasmetao je važnoj osobi

Shakespeare je u to doba bio već toliko slavan kao dramski pjesnik da ga je najpoznatiji profesionalni pisac drama Robert Greene napao u jednom pamfletu.

Greene se tužio da glumci zanemaruju njega i ostale sveučilišno obrazovane dramatičare ('university wits') te da se jedan glumac čak usudio pisati drame (igra riječima Shake-speare, koji trese kopljem; Shake-scene, koji trese pozornicom, ujedno prva poznata aluzija na Shakespearea).

Od 1593. do 1594. harala je Londonom kuga pa su sva kazališta više mjeseci bila zatvorena. Pretpostavlja se da je to možda bilo razlogom što se Shakespeare u to doba posvetio pisanju dviju narativnih poema: Venera i Adon (Venus and Adonis) objavljena je u travnju 1593., a Silovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece) u svibnju 1594.

Već u jesen 1594., kada je kuga jenjala, preustrojile su se glumačke družine, a Shakespeare je kao glumac, dramatičar i dioničar postao članom istaknute družine Lord Chamberlain’s Men (za dolaska na vlast kralja Jakova I., 1603., preimenovane u The King’s Men).

Družina je glumila u različitim londonskim kazalištima, katkad i u pokrajini na improviziranim pozornicama, a bila je angažirana i na dvoru kraljice Elizabete I. Godine 1599. družina je na južnoj strani Temze izgradila vlastito kazalište, glasoviti Globe Theatre.

Ondje je praizvedena većina Shakespeareovih dramskih komada. Kupovina imanja u Stratfordu (1597) svjedoči o uspješnosti njegove karijere: postao je suvlasnikom kazališta Globe, koje je uz izvrsnu glumačku postavu i izvrsnoga dramatičara stalno nizalo uspjehe. Godine 1609. povukao se iz Londona u Stratford, gdje je napisao svoja kasna dramska djela, tzv. romance.

Shakespeareolozi na vječitim mukama

Redoslijed nastanka njegovih književnih djela (36 drama, dvije narativne poeme i zbirka soneta) nije do danas posve precizno utvrđen, ponajprije zbog onodobnih kazališnih običaja, prema kojima su dramatičari uglavnom svoje tekstove u rukopisu prodavali kazališnim družinama. Kazalištima su često kolali i 'piratizirani' tekstovi, što je još više otežalo situaciju glede datiranja pojedinoga djela.

Prvo tiskano izdanje Shakespeareovih sabranih drama (s ukupno 35 od 36 naslova, tj. bez Perikla), tzv. prvo folio-izdanje (prema veličini formata knjige), pojavilo se sedam godina nakon autorove smrti (1623), a uredili su ga njegovi kolege i prijatelji John Heminge i Henry Condell. U tom su izdanju drame prvi put podijeljene na komedije, povijesne drame i tragedije.

Shakespeareove drame pisane su manjim dijelom u prozi, a većim dijelom u veoma gipkom i fleksibilnom nerimovanom stihu, koji se u pravilu sastoji od pet jampskih stopa (blank verse).

Godina 1600. vjerojatno je prekretnica u Shakespeareovu stvaralaštvu. Prije toga datuma nastale su dvije rane tragedije (Tit Andronik – Titus Andronicus te Romeo i Julija – Romeo and Juliet) i sve 'kraljevske drame' (histories) iz engleske povijesti osim Henrika VIII. (Henry VIII), koju je napisao sasvim na kraju kazališne i književne karijere (1612–13) kao epilog svojoj velikoj povijesnoj panorami koja se sastoji od dviju tetralogija.

Prva tetralogija obuhvaća kasnije razdoblje po povijesnoj kronologiji, a čine ju: Henrik VI. (Henry VI, u tri dijela) i Rikard III. (Richard III). Nakon Kralja Ivana (King John), koji služi kao uvod u taj niz povijesnih drama, napisao je svoju drugu značajnu tetralogiju: Rikard II. (Richard II), Henrik IV. (Henry IV, u dva dijela) i Henrik V. (Henry V).

U razdoblju do 1600. nastala je, također, većina Shakespeareovih »pravih« komedija: Komedija zabluda (The Comedy of Errors), Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew), Dva veronska plemića (The Two Gentlemen of Verona), Izgubljeni ljubavni trud (Love’s Labour’s Lost), San ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream), Mletački trgovac (The Merchant of Venice), Mnogo vike ni za što (Much Ado about Nothing), Vesele žene windsorske (The Merry Wives of Windsor), Kako vam drago (As you Like It) i Na Tri kralja (Twelfth Night).

Klasifikacija djela

Na prijelazu stoljeća (1599–1600) napisao je tragediju Julije Cezar (Julius Ceasar), nakon koje su tijekom osam godina (do 1608) uslijedile njegove velike tragedije: Hamlet, Otelo (Othello), Kralj Lear (King Lear), Macbeth, Timon Atenjanin (Timon of Athens), Antonije i Kleopatra (Antony and Cleopatra) i Koriolan (Coriolanus).

Između Hamleta i Otela nastala su i tri dramska komada koje je zbog njihova ciničnoga humora isprepletenoga s tragičnim elementima teško svrstati u bilo koju od postojećih, uobičajenih kategorija, te se obično nazivaju problemskim dramama (problem plays) ili 'mračnim' komedijama (Troilo i Kresida – Troilus and Cressida; Sve je dobro što se dobro svrši ili Konac djelo krasi – All’s Well That Ends Well; Mjera za mjeru – Measure for Measure).

Dramsku je karijeru završio četirima tzv. romancama, nastalima između 1608. i 1612: Periklo (Pericles), Cimbelin (Cymbeline), Zimska priča (The Winter’s Tale) i Oluja (The Tempest).

Znatnija suprotstavljanja i danas izaziva žanrovska klasifikacija Shakespeareova dramskoga opusa. Zbog izrazite a specifične strukturne slojevitosti i idejno-tematske polivalentnosti većine drama, uvriježena podjela na komedije, povijesne drame, tragedije i romance pokazala se više zbunjujućom nego korisnom.

U Shakespeareovim dramskim prvijencima (npr. komedija Ukroćena goropadnica, 1593–94.) te Izgubljeni ljubavni trud, 1594–95) javlja se blagohumorna kritika ljudskih slabosti, usko povezana s uzrocima poremećaja društvenoga reda i mogućnostima njegove oplemenjene obnove.

Tzv. zlatne komedije, npr. Mnogo vike ni za što, 1598–99., Na Tri kralja, 1601–02., San ivanjske noći, 1595–96., sjajno razvijaju potonju temu, uvodeći usporedne, od reda pastoralne, imaginarne svjetove ('zeleni' svjetovi, prema N. Fryeu) kao mjesta razrješenja sukoba izazvanih preprekama poput strogih društvenih normi i nepredvidljivih okolnosti koje stoje na putu mladim zaljubljenicima.

Nepromjenjivost ljudske naravi

I rane povijesne drame iz života engleskih kraljeva ili najranija od autorovih slavnih tragedija, Romeo i Julija, već su jasno pokazale dominantne autorove teme i problematiku koja se u složenijim i samosvojnijim spojevima razvijala u zrelim djelima. One, naime, najavljuju problematiku zakonitoga posjedovanja i nezakonitoga prisvajanja vlasti, s dalekosežnim posljedicama zloporabe moći za sudbinu nacionalne i državne zajednice.

Premda Shakespeareove kasne drame, tzv. romance (među kojima je najslavnija Oluja, 1611., u odnosu na prethodne pokazuju žanrovski zaokret (npr. prisutnost nadnaravnoga, izraženiju crno-bijelu karakterizaciju, melodramatske sretne rasplete i sl.), i dalje je vidljiva autorova temeljna zaokupljenost uzrocima društvenoga sukoba i svjetonazorno stajalište o nepromjenljivosti ljudske naravi.

Ingenioznim preobrazbama ustaljene sonetne forme u sonetnoj zbirci Soneti (Sonnets, objavljena 1609), proglašavanoj najveličanstvenijom, ali i najzagonetnijom ljubavnom poezijom svjetske književnosti, Shakespeare je ostvario iste one osobine kakvima se odlikuju i autorova proslavljena dramska djela, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.

Ponovimo da se dan smrti Williama Shakespearea, 23. travnja, obilježava se kao Međunarodni dan knjige, odlukom UNESCO-a iz 1996. godine.

Taj nadnevak odgovara i danu sprovoda Miguela Cervantesa te – vjerojatno – rođendanu, ali zasigurno smrtnom danu Williama Shakespearea 1616. godine.