Čovjek koji je svakoga dana pisao 500 riječi i onda bi stao
Graham Greene, engleski romanopisac i pripovjedač, umro je na današnji dan prije 30 godina, 3. travnja 1991.
Rođen je 2. listopada 1904. u Berkhamstedu, a spada među najpopularnije engleske književnike u svijetu.
Tijekom studija u Oxfordu proživljava krizu moralnoga i religijskoga identiteta, što ga prvo dovodi u krugove radikalne ljevice, no u konačnici završava preobraćenjem s protestantizma na katoličanstvo (1926.).
U Londonu je pisao za književne listove, uređivao (1937) kratkotrajni ali glasoviti Night and Day; bio je filmski kritičar londonskog Spectacora.
Više godina putovao svijetom. Javio se pjesmama (1925), potom romanima, od kojih je zapažen treći, Carigradski vlak (1932), prvi u nizu romana što će ih nazvati razonodama (entertainments), a koji su postali dio njegova književnog identiteta: u konvenciji trilera, špijunskih i pustolovnih romana.
Temperamentalno kolerik, sklon avanturama, koketiranju s opasnošću i rubnim situacijama ljudskoga postojanja, Graham Greene je protagonist i kroničar egzistencijalnih, etičkih i spiritualnih kriza modernoga zapadnjaka.
Na tragu svog velikog uzora Josepha Conrada, Greene je ostvario opus koji "pokriva" veći dio planeta (Europu, Latinsku Ameriku, južnu Aziju, Afriku), opisao neuralgične točke suvremene civilizacije i drame dekolonizacije, prljave ratove obavještajnih službi, spiritualnu dramu vjernika (najčešće, no, ne isključivo) bijelaca u kolonijalnom miljeu, političke i ideološke progone, hladnoratovski sukob.
Sam pisac dijeli svoje knjige na ozbiljnije, "romane", i laganije, "razonode" (entertainments), ali u obama vrstama razvija radnju koja obiluje izvanjskim i unutarnjim napetostima.
Neke od značajki njegovih proznih narativnih djela su: dramatičan i "detektivski" zaplet, potjera i progon koje provode institucije sustava (policija, vojska, tajne službe), funkcionalan i dojmljiv stil kojim dominiraju grafički opisi brutalnih i grotesknih situacija, no bez baroknih retoričkih Conradovih ekscesa, te nužnost moralnog i spiritualnoga izbora u ekstremnim iskušenjima.
Prije 2. svjetskog rata ostvario je remek djela hibridnoga žanra: "Brightonska stijena"ili "Ubojica i slatkiš" (1938.) o svijetu gangsterskih obračuna, "Moć i slava" (1940.) o duhovnoj drami svećenika alkoholičara u atmosferi vjerskih progona u kaotičnom i totalitarnim tendencijama opsjednutom Meksiku.
Poslijeratno doba karakterizira još nekoliko majstorskih ostvaraja: "Srž stvari" (1948.), lociran u Africi, gdje se u ozračju "Greenelanda" (prljavština, kukci, vrelina, zarazne bolesti) odvija završna drama preljubnika, alkoholičara i samoubojice Scoobija; "Kraj veze" (1951.), poluautobiografski ljubavni roman, nabijen vjerskom tematikom i postavljen u London pod njemačkim bombama; špijunsko-politički "Mirni Amerikanac" (1956.), o početcima američkoga intervencionizma u Indokini; "Treći čovjek" (1950.), scenarij za glasoviti film redatelja Carola Reeda.
Greeneova djela nisu ideološki romani s tezom, no u njima je implicite raspoznatljiv piščev stav. Tobožnji problem s Greeneom (i drugim piscima religijskoga habitusa) je u tom što je njihov nenametljiv stav teško prihvatljiv dijelu modernoga čitateljstva - koji bez prigovora akceptira izričite svjetonazorske iskaze drugih autora koji su više u skladu s dezorijentiranošću ili sekularnim senzibilitetom prosječnoga čitatelja (npr. Kafka ili Proust).
Njegov najbolji kasniji roman "Ljudski faktor" (1978.) tematizira problem izdaje i vjernosti kroz lik glavnog junaka, prisiljenog na dvostruku špijunažu kako bi mu sovjetski objavještajci pomogli izbaviti voljenu ženu iz mučilišta južnoafričke policije.
Nefikcionalna proza o druženju s diktatorom Omarom Torrijosom (prevedena i na hrvatski kao "Moj prijatelj general", 1986.), još jedno je svjedočanstvo njegova nekonvencionalnoga života.
Neki od eseja su sakupljeni u zbirci "Izgubljeno djetinjstvo" (1953.).
Posmrtno mu je objavljena i autobiografska proza "Moj svijet - dnevnik jednog sna", svojevrsni onirički dnevnik u kojem je taj autor, simbol autodestruktivnoga i raskoljenoga sebstva, objelodanio djetinje naivni i nevini svijet svojih snova.
Jedna od niza zanimljivosti o njemu kaže da je Green svaki dan pisao 500 riječi i onda stao, čak i ako bi bio usred rečenice.
Većina je njegovih romana ekranizirana. Od 1940. do 1970. uspješno je kao scenarist surađivao s istaknutim redateljima (F. Langom, J. Fordom).
Najslavniji je, međutim, film redatelja C. Reeda Treći čovjek (1949), za koji je tekst Greene najprije napisao kao scenarij, a tek potom (1950) kao roman. Jedan je od najčitanijih engleskih pisaca XX. stoljeća.
Ovaj veliki engleski pisac 1961. godine bio vrlo blizu dobivanja Nobelove nagrade za književnost, koju je te godine na opće iznenađenje dobio Ivo Andrić.
Isključenje Greenea, koji je bio u užem krugu kandidata za dobivanje Nobelove nagrade za književnost od 1948. godine, obrazložio je tada ondašnji stalni tajnik Švedske akademije Anders Österling rekavši da "njegova najznačajnija književna djela pripadaju prevladanom razdoblju".
Nakon mnogo godina današnji je stalni tajnik Akademije Lars Gyllensten rekao da se na osnovu unutrašnjeg kriterija Akademije nisu htjeli nagraditi poznati i zaslužni pisci kao Graham Greene i Karen Blixen, koji su te godine zauzeli drugo i treće mjesto, jer su po akademicima već puno zaradili autorskim pravima na njihova djela kao i na kinematografskim pravima, dajući prednost „siromašnom“ autoru kao što je bio Ivo Andrić.
Međutim, krugovi bliski Akademiji dugo su insinuirali da se željelo kazniti Grahama zbog njegovih dviju izjava: "Nobelova nagrada je protukršćanska" i "Mogu i bez Nobelove nagrade jer mi nije potrebna", pobuđujući osjetljivost akademika.
