127 godina od rođenja najvećeg
Miroslav Krleža, hrvatski pisac i enciklopedista, rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, gdje je i umro 29. prosinca 1981. godine.
Smatra se piscem najznačajnijih tekstova u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća.
U suradnji s Matom Ujevićem Krleža je osposobio Leksikografski zavod, koji se po izdanjima što se tamo nalaze smatra poznatim i cijenjenim svjetskim enciklopedijskim institutom te s Akademijom, Sveučilištem i Maticom čini jednu od četiri važne kulturne institucije u Hrvatskoj.
Nakon što je u rodnom gradu završio pučku školu i četiri razreda gimnazije, otišao je put Pečuha kako bi upisao kadetsku školu za domobrane.
Završio je kao jedan od najboljih zbog čega je dobio carsku stipendiju i otišao u Budimpeštu na vojnu akademiju Ludoviceum. Tamo se zadržao dvije školske godine, a nakon toga je 1913. godine napustio akademiju i otišao u Skopje kako bi se pridružio srpskoj vojsci kao dobrovoljac. Ali umjesto da se pridruži vojsci uhićen je pod sumnjom da djeluje kao austrijski špijun. Poslan je u Beograd na ispitivanje.
Nakon prelaska granice kod Zemuna, hvataju ga austrijske vlasti i nakon saslušanja puštaju, pa je sredinom 1913. godine opet došao u Zagreb. Shvativši kako je sve ono što je ostalo iza njega bilo samo plod njegovog mladenačkog zanosa, odlučio je posvetiti se književnom stvaralaštvu.
Godine 1919. oženio se Leposavom Kangrga, a u razdoblju između dva svjetska rata živio je kao pravi književnik i pritom objavio razna književna djela i pokrenuo časopise. Od 1914. godine do 1981. godine Krleža je napisao razna djela i iza sebe ostavio veliku umjetničku vrijednost. Od 1950. godine nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda.
Krleža je napisao velik broj djela koja obuhvaćaju do 80 svezaka. Način pisanja mijenjao se tijekom vremena, pa se tako na početku karijere može primijetiti utjecaj Strindberga, Nietzschea te Ibsena. Iako je na početku pokazivao antagonizam prema Dostojevskom, u pojedinim djelima vidljiv je utjecaj poznatog pisca iz Rusije te ekspresionizma i impresionizma koji su prevladavali na početku 20. stoljeća.
Najznačajnija djela Miroslava Krleže su: „Tri simfonije“, „Balade Petrice Kerempuha“, „Golgota“, „Vučjak“, „Gospoda Glembajevi“, „U agoniji“, „Leda“, „Aretej“, „Hrvatski bog Mars“, „Povratak Filipa Latinovića“, „Banket u Blitvi“, „Na rubu pameti“, „Zastave“.
1. Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.
2. Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.
3. Može se, kad se hoće, ako se hoće tako, da pucaju kosti onima koji tako neće.
4. Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, naivna, glupa, lirska, slijepa djeca; mi danas znamo jedno, a to je što znamo: i logika ima giljotinu.
5. Bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.
6. Ljubav prema Jednome ostavlja dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.
7. Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo.
8. Ljudska glupost je neizmjerna.
9. Ljudi su više glupi i nesretni nego što su krivi.
10. Ljudi čitaju kako hoće da čitaju, a ne kako je napisano.
11. Da bi vršio valjano svoj zanat, pisac mora imati mogućnost da bude u neku ruku disident, pa čak i defetist, u odnosu na državu i institucije, na naciju i autoritete. On je razmetni sin koji se vraća svom očinskom ognjištu samo da bi mogao od njega ponovno otići. Negacije je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta.
12. Ljudi koji jedan jezik govore i čitaju iste novine zovu se danas “nacije” i hoće da su zajedničkog porijekla, a to ipak ni uz najgore krivotvorenje nije uspjelo.
13. Mi poštujemo i štitimo sva nagomilavanja moći, jer se nadamo jednom ih naslijediti. I zločin je nad njima.
14. Pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset tisuća godina ne radi drugo nego govori. Štampati? Kome? Dokazivati? Isto tako nema smisla. Što bi preostalo? Lagati? Gdje su mostovi preko kojih se čovjek može spasiti? U istini? A istina, što je istina…
15. Đavolski je mračno na ovoj našoj mrtvoj straži pameti ljudske.
