Da se ne zaboravi: Prije 385 godina preminuo je pjesnik Ivan Gundulić

„sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi,
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!“

Najveći hrvatski barokni književnik Ivan (Dživo) Gundulić (Giovanni Gondola), preminuo je prije 385 godina, 8. prosinca 1638. u Dobrovniku.

Gundulić je rođen 8. siječnja 1589. godine također u Dubrovniku. Neki izvori kao datum rođenja Ivana Gundulića navode 9. siječnja 1589.

Zbog svog mirnog i povučenog života ostao je upamćen i po nadimku Mačica (značenje: Mačkica).

Školovao se u Dubrovniku, a profesori su mu bili pjesnik na latinskom jeziku i prevoditelj Petar Palikuća i Talijan Camillo Camilli. God. 1608. postao je članom Velikoga vijeća i otada je obavljao mnoge dužnosti u upravi Republike.

Bio je dvaput knez u Konavlima, a 1634. izabran je za člana Vijeća umoljenijeh (Senata). Knez Republike nikada nije bio jer nije doživio 50 godina. Umro je 8. prosinca 1638. nakon dvotjedne bolesti.

Duboko religiozan, kontemplativan i zaokupljen brigama za budućnost svojega grada – Republike, životni je vijek proživio u rodnome gradu, u doba koje obilježuje duh katoličke protureformacije, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.

Melodrame u mladosti

U mladosti, između 1610. i 1620., pisao je melodrame. Njihove naslove (Galatea, Dijana, Armida, Posvetilište ljuveno, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Čerera, Kleopatra, Arijadna, Adon, Koraljka od Šira) naveo je sam pjesnik u predgovoru Pjesnima pokornima kralja Davida.

Sačuvale su se samo Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida. Gundulićev mladenački dramski rad nije originalan: riječ je o prijevodima-preradbama libretističkih drama tada popularnih u Italiji.

Arijadna (tiskana 1633) je izvođena najvjerojatnije oko 1615. pa je tako, zajedno s Euridiče P. Primovića, začetak žanra libretistički zasnovane tragikomedije u hrvatskoj književnosti.

I Arijadna, Prozerpina ugrabljena i Dijana obrađuju teme iz grčke mitologije, a dramski prizor Armida tematizira jednu epizodu Tassova Oslobođenog Jeruzalema. Melodrame su pisane različitim vrstama stiha i strofe, a kao novina dramskoga žanra javlja se zbor.

Od ljubavne lirike sačuvana je samo pjesma Ljubovnik sramežljiv, prepjev-preradba pjesme Amante timido talijanskog pjesnika i Gundulićeva suvremenika Girolama Pretija. 

Pjesni pokorne, Suze sina razmetnoga, Dubravka

Pjesni pokorne kralja Davida djelo je kojim se Gundulić okreće drugačijem shvaćanju književnosti te se afirmira kao kršćanski autor. Ta zbirka sadrži slobodne prepjeve sedam pokornih psalama i teološko-meditativnu pjesmu Od veličanstva Božjijeh, koja se danas smatra Gundulićevom najboljom kraćom pjesmom.

Suze sina razmetnoga (1622) religiozna je poema u tri »plača« koja obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grješnome sinu koji se odmetnuo od oca. Napisana je u osmeračkim sestinama, s rimom ababcc, a generički nasljeduje talijanske religiozne spjevove.

Dubravka (1837) pripada pastoralnoj dramskoj vrsti, proširenoj u doba renesanse i baroka; prikazivala se u Dubrovniku 1628. pa se pretpostavlja da je nastala u polovici trećeg desetljeća XVII. st.

Radnja se odvija u pastoralnoj Dubravi, u mitsko doba sreće i blagostanja, a pripovijeda o vjenčanju i zaprekama koje na putu tomu vjenčanju stoje te o svetkovini slobode koja se u Dubravi slavi svake godine. Mitološko-pastoralni sadržaj Dubravke tumači se alegorijski.

Može se odčitati kao politička drama, kao drama koja postavlja pitanje slobodne države, poričući mogućnost udjela građanstva u dubrovačkoj vlasti.

Od 1888. standardnim je djelom nacionalnoga klasičnog repertoara pa je zahvaljujući redateljskim interpretacijama S. Miletića, J. Bacha, B. Gavelle i T. Strozzija bila podlogom mnogobrojnih kazališno-praktičnih istraživanja u tradicionalnom i ambijentalnome nacionalnom glumištu.

Glazbu za nju pisali su I. Zajc, A. Dobronić, J. Gotovac i I. Malec.

Viteško-junački ep Osman

Vrhunac je Gundulićeva stvaralaštva viteško-junački ep Osman, ispjevan u 20 pjevanja, od kojih 14. i 15. pjevanje ne postoje ni u jednom od mnogobrojnih rukopisa. Razlozi nepostojanja središnjih pjevanja tumače se različito.

Mijenjajući donekle historiografsku istinu, Gundulić je u Osmanu opjevao poljsko-turski sukob kraj Hoćima 1621. i pogibiju mladoga sultana Osmana u Carigradu od ruku pobunjenih janjičara 1622. Tu bogatu suvremenu povijesnu građu oblikovao je u ep u kojem se pripovijeda o nekolikim temama, s mnogim i razvedenim fabularnim linijama.

Za razliku od prethodne hrvatske povijesne epike, kao i talijanske, ponajprije Tassa, koji je inače Gunduliću u mnogočemu bio pjesničkim uzorom, ep obrađuje aktualnu povijesnu temu, i to na moderan način, pa se u njemu zrcale i suvremene političke doktrine o povijesti kao političkoj činjenici.

U osmeračkim katrenima s rimom abab, u pjevanjima koja su sva približno iste dužine, povijesna je zbivanja opisao s pozicija kršćanina, Slavena i političkog legitimista, pa se u epu mogu odčitati elementi ideologije baroknoga slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Europe od Turaka vidjela u Božjoj promisli i katoličkom poljskom narodu, kao i ideologije dubrovačkoga plemstva koje se strogo protivilo svakomu nelegitimnom rušenju vlasti.

Prepletanje kršćanske eshatologije i modernoga shvaćanja povijesti, promjene pripovjedačkih stajališta s obzirom na naslovnoga junaka (od osude do sućuti), mnogobrojne refleksije o pitanjima odnosa pojedinca i društva, čovjeka i povijesti, naroda i vlasti, ljubavi i mržnje, vješto komponiranje epske građe u siže u kojem je brojnost epskih radnji spretno integrirana u jedinstvenu epsku cjelinu, stil bogat baroknim ornatusom, čini Osmana klasičnim djelom hrvatske književnosti.

Gundulićev stil

Osman je jedno od rijetkih djela starije hrvatske književnosti koje je prevedeno na nekoliko jezika.

Pjesnički jezik Gundulićeva književnog opusa, štokavska jekavština s mnogobrojnim ikavizmima i nekoliko ekavizama, smatra se najbogatijim pjesničkim jezikom starije hrvatske književnosti.

Gundulićev književni opus svojim pjesničkim osobinama pripada književnom baroku, razdoblju koje je u hrvatsku književnost unijelo rafiniran i biran pjesnički izraz, ispunjen mnogobrojnim metaforama, figurama dikcije i misli, duhovitim igrama i lucidnim končetoznim dosjetkama, s namjerom da čitatelja zaprepasti i iznenadi.

Gundulić je takav stil u svojim djelima bogato ostvarivao pa je već za života postao pjesničkim uzorom i klasikom hrvatske književnosti. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)

Opsjeni me i zaslijepi

Bješe zlatan pram vrh čela
za razbludu raspustila,
svitlos draga i vesela
sjaše iz oči sunca mila,
a capcaše posred lica
združen trator i ružica.

Od koralja usti objavi
a od lira prsi svoje.
Govoraše nje gizdavi
podsmijeh: - Daj mi srce tvoje!
Veljaše opet: - Daj ga meni!
pogled slatki i ljuveni.

Nje svi čini bjehu drazi
sred razblude i miline;
neka želi, tko ju pazi,
tko ju želi, neka gine:
bijelom rukom snijeg nathodi,
tihijem stupom tančac vodi.