Dan kad je rođen skromni velikan

Jedan od najvećih pjesnika Hercegovine i hrvatske književnosti uopće, čovjek koji je u svojem kratkom životu ispisao stihove koji će ga učiniti vječnim, Antun Branko Šimić, rođen je u Drinovcima na današnji dan prije 125 godina, 18. studenog 1898.

Šimić, koji je u stihovima bio ispred svojeg vremena, napisao je neke od najboljih stihova na ovim prostorima i, prerano ugašen, smrću koja će biti nešto sasvim ljudsko, umro je u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.

Skroman i boležljiv, Šimić je najzaslužniji za moderan stih u hrvatskoj poeziji te za iskorak hrvatskog pjesništva na europsku scenu.

Kuda da pođem u ovu prazninu ispred sebe?…

Kuda da pođem u ovu prazninu ispred sebe?
Da se javim svojima ko sablast
Il ko sramota prijateljima?

Gdjegod se javim među ljude nastane tišina
Poglédaju me kradom
i nešto prošapću
i ćute

Ja sam ko neki nosilac tišine
i ćutanja

Još mi je ostalo da se družim s kamenjem
Kamenje ne zna da se stidi,
kraj mene leži nepomično i ćuti zajedno sa mnom ćuti

Sunce me prati kao oko
Uviđam: treba otići nekud daleko od sunca

Svoje ću tijelo ostaviti ticama
Sebe izgubit u ništavilu.

Svoju prvu pjesmu, ''Zimsku pjesmu'', objavio je već kao petnaestogodišnjak, u književnom časopisu Luč u Vinkovcima 1913. godine. Dvije godine poslije, seli se u Zagreb u kojem će, baveći se književnošću i pisanjem, ostati do kraja života. Na pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka Šimića značajan je utjecaj Antuna Gustava Matoša.

Molitva za preobraženje

Dan još je samo nekoliko svjetla koja gasnu
na vrhovima

Ja čekam noć: preobraženje stvari

Noć
iz doline javi se i raste izmeđ blizih brda
k nebu

Prostor moga kraja pun je noći

Rasvjetljuju se ispod neba brda
u ogromne i plave prozirne kristale
Stabla
na vrsima, po polju, oko vode i kraj mene
bespokretna i crna stanu

Ja slušam s ceste: dolje livadama
bijeli mjesec šeta

i mislim:
zašto noć što vraća stvarima
blago nepokretno lice njinih mladih dana
u nama budi tamne gladne požude?

O noći
budi ladna ruka preko našeg vrućeg čela
utišaj krv i spusti blagi mir na čula
Neka naša tijela mirna prozirna i plava usnu
snom nevinih i tihih biljaka
na plaštevima koje mjesec prostire po travi

Mi slušat ćemo u snu
kako mjesec tiho koraca po vodi

Njegova poezija intenzivira doživljaj svijeta izrazito škrtim i zgusnutim stihom. Melankolični, otmjeni i dekadentni štimung, krajolici izdvojeni iz svakodnevnice, prigušene boje i fine nijanse, milozvučna i gotovo svečana akustika – sve su to elementi upisani u Šimićevo pjesništvo. Njegov je pjesnički opus predstavljen kao svojevrstan bijeg i otklon od banalnosti svakodnevnog života, čisti larpurlartizam, u kojem je umjetnost svrha samoj sebi.

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

Velik dio Šimićeva opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među ostalim i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman ''Dvostruko lice''. Sabrana djela koje je uredio njegov brat Stanislav Šimić objavljena su 1960. godine.

Nakon teške upale pluća 1924. godine obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. godine vratio se u Zagreb.

Umro je u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.