Ljudevit Gaj - Velikan zaslužan što je hrvatski postao službenim jezikom u Saboru
U Zagrebu je na današnji dan, 20. travnja 1872. preminuo Ljudevit Gaj, hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik.
Gaj je rođen u Krapini 8. srpnja 1809. godine. U njegovoj obitelji govorio se njemački jezik, no majka Julijana mu je njegovala i kajkavštinu. Pučku školu polazio je i završio u rodnoj Krapini.
Gimnaziju je pohađao u Krapini, Varaždinu i u Karlovcu (od 1826. godine, njemačka gimnazija). Godine 1826. upisao je studij filozofije u Beču, koji je nastavio u Grazu, da bi se1829. godine upisao na pravo u Pešti.
Početkom 1832. dolazi u Zagreb, gdje radi u pravnoj struci. Doktorirao filozofiju 1834. u Leipzigu. Dobivši 1834. odobrenje, 1835. počeo izdavati Novine horvatske s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska i otada se potpuno posvetio narodnomu preporodu.
Hrvatska nacionalna svijest
Na oblikovanje Gajeve hrvatske nacionalne i slavenske ideologije, koju je s vremenom mijenjao i dograđivao, uvelike su utjecali teorija o ilirskom podrijetlu južnih Slavena, legenda o braći Čehu, Lehu i Mehu koja je stvarala sliku slavenskoga jedinstva.
Ne manje važna je i srednjoeuropska nacionalna koncepcija po kojoj je jezik glavno obilježje nacionalnog identiteta, poznanstvo s J. Kollárom, ideologom slavenske uzajamnosti, hrvatska kulturna baština i politička povijest kao potvrda etničke, političke i jezične hrvatske individualnosti.
Gaj je znao za tadašnju slavističku klasifikaciju slavenskih jezika s četiri jezika (ruski, poljski, češki i ilirski) te za Kopitarovo i Šafařikovo negiranje hrvatskoga jezika. Družeći se s izobraženim pripadnicima slavenskih naroda, još za studija upoznao se s kulturnim zbivanjima i književnim djelima te širio vidike o slavenskom svijetu.
Zato mu se zarana rodila ideja o hrvatskoj slovopisnoj i književnojezičnoj reformi, što će postati središtem njegove sveukupne djelatnosti. U početku je smatrao da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja hrvatskoga jezika, a poslije je temelje jedinstvenoga književnoga jezika vidio u bogatoj hrvatskoj književnoj baštini s dubrovačkom kao uzorom.
Ilirski pokret
Gaj je 1832. u Zagrebu okupio skupinu mladih ljudi, kojoj se od starijih pridružio grof Janko Drašković, koja je počela planirati kulturno, znanstveno, prosvjetno i gospodarsko uzdizanje Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje.
Pod ilirskim imenom u širem smislu imali su program kulturnoga povezivanja južnih Slavena, a u užem smislu ujedinjavanja hrvatskih zemalja. Za širenje pokreta Gaju su služile ponajprije Danica i njegova tiskara, osnovana 1838. Svoj je program najjasnije izložio u proglasima uoči svakoga godišta Danice.
Počeo je s objavljivanjem i kajkavskih i štokavskih prilogâ, postupno je već u prvom godištu prelazio na štokavski književni jezik i na novi slovopis, a od 1836., s promjenom imena u Ilirske narodne novine i Danica ilirska, svojoj je ideologiji dao južnoslavenski značaj, ali je istodobno isticao etničku samostalnost Hrvata i teritorijalnu cjelokupnost Trojednice na osnovi povijesnih municipalnih prava.
Kao vođa preporodnoga pokreta bio je poznat širom Hrvatske, ali i u slavenskim zemljama Habsburške Monarhije.
Godine 1838. počeo je održavati tajne veze s Rusijom nastojeći da ona ojača svoju ulogu na Balkanu. Vrhunac svojega političkog djelovanja doživio je s uspjehom Ilirske narodne stranke u županijskim skupštinama u Varaždinu 1841. i u Zagrebu 1842.
U krilatici "Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!", iznesenoj u povodu skupštinskoga zasjedanja u Varaždinu, Gaj je sažeo sav program narodnoga preporoda: hrvatska samostalnost u okviru zemalja krune sv. Stjepana i pripadnost južnoslavenskom etničkomu i kulturnom prostoru.
Gubljenje utjecaja u Ilirskom pokretu
Nakon zabrane ilirskoga imena 1843. Gaj je izgubio vodeću ulogu u ilirskom pokretu. Uspostavio je veze s poljskom emigracijom, koja je djelovala protiv Austrije i Rusije, videći Srbiju kao središte buduće južnoslavenske države.
Kao književnik Gaj nije ostavio dublji trag. Među pjesmama, uglavnom kajkavskima, jedino je Horvatov sloga i zjedinjenje (poznata po početnom stihu Još Horvatska ni propala, u Danici, 1835) stekla veliku popularnost kao preporodna budnica. Povijesno djelo Dogodovština Ilirije velike ostalo je nedovršeno i neobjavljeno.
Gajeve zasluge za hrvatski standardni jezik nisu toliko u onome što je napisao, nego više u onome što je pokrenuo. Ujedinjavanje Hrvata u jednom latiničnom slovopisu bilo je prvi korak prema ujedinjavanju u jednom standardnom jeziku, a u toj je integraciji Gaj odigrao odlučujuću ulogu.
Zaslugom Gaja i njegovih suradnika hrvatski je jezik nakon višestoljetnoga izgrađivanja kodificiran i proglašen službenim jezikom u Hrvatskom saboru 1847.
U drugom dijelu života imao je Gaj ozbiljnih financijskih problema. Tijekom svojih četrdesetih i pedesetih godina bio je razmjerno potisnut u sjenu. Gaj je umro u prostorijama svoje tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu. Gaj je umro u prostorijama svoje tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu.
Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Jurjevskom groblju. Dana 15. listopada 1885. godine, nakon dovršetka gradnje arkada na zagrebačkome groblju Mirogoju, njegovi posmrtni ostatci preneseni su u arkadu preporoditelja.
