Prije 150 godina preminuo vođa hrvatskog narodnog preporoda
Vođa hrvatskog narodnog preporoda Ljudevit Gaj umro je na današnji dan prije 150 godina, 20. travnja 1872. u Zagrebu.
Rodio se u Krapini 8. srpnja 1809. godine. U njegovoj obitelji govorio se njemački jezik, no majka Julijana mu je njegovala i kajkavštinu.
Gimnaziju je pohađao u rodnoj Krapini, Varaždinu i u Karlovcu. Godine 1826. upisao je studij filozofije u Beču, koji je nastavio u Grazu, a 1829. godine upisao se je na pravo u Pešti.
Početkom 1832. dolazi u Zagreb, gdje radi u pravnoj struci. Doktorirao filozofiju 1834. u Leipzigu. Dobivši 1834. odobrenje, 1835. počeo izdavati Novine horvatske s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska i otada se potpuno posvetio narodnomu preporodu.
Na oblikovanje Gajeve hrvatske nacionalne i slavenske ideologije, koju je s vremenom mijenjao i dograđivao, uvelike su utjecali teorija o ilirskom podrijetlu južnih Slavena, legenda o braći Čehu, Lehu i Mehu koja je stvarala sliku slavenskoga jedinstva (Krapinski dvorci – Die Schlösser bei Krapina, 1826).
Srednjoeuropska nacionalna koncepcija po kojoj je jezik glavno obilježje nacionalnog identiteta, poznanstvo s Janom Kollárom, ideologom slavenske uzajamnosti, hrvatska kulturna baština i politička povijest, potvrda su za Gaja etničke, političke i jezične hrvatske individualnosti.
Gaj je znao za tadašnju slavističku klasifikaciju slavenskih jezika s četiri jezika (ruski, poljski, češki i ilirski) te za Kopitarovo i Šafařikovo negiranje hrvatskoga jezika.
Družeći se s izobraženim pripadnicima slavenskih naroda, još za studija upoznao se s kulturnim zbivanjima i književnim djelima te širio vidike o slavenskom svijetu. Zato mu se zarana rodila ideja o hrvatskoj slovopisnoj i književnojezičnoj reformi, što će postati središtem njegove sveukupne djelatnosti.
U početku je smatrao da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja hrvatskoga jezika, a poslije je temelje jedinstvenoga književnoga jezika vidio u bogatoj hrvatskoj književnoj baštini s dubrovačkom kao uzorom.
Gaj je 1832. u Zagrebu okupio skupinu mladih ljudi, kojoj se od starijih pridružio grof Janko Drašković, koja je počela planirati kulturno, znanstveno, prosvjetno i gospodarsko uzdizanje Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje.
Pod ilirskim imenom u širem smislu imali su program kulturnoga povezivanja južnih Slavena, a u užem smislu ujedinjavanja hrvatskih zemalja. Za širenje pokreta Gaju su služile ponajprije Danica i njegova tiskara, osnovana 1838.
Svoj je program najjasnije izložio u proglasima uoči svakoga godišta Danice. Počeo je s objavljivanjem i kajkavskih i štokavskih prilogâ, postupno je već u prvom godištu prelazio na štokavski književni jezik i na novi slovopis, a od 1836., s promjenom imena u Ilirske narodne novine i Danica ilirska, svojoj je ideologiji dao južnoslavenski značaj, ali je istodobno isticao etničku samostalnost Hrvata i teritorijalnu cjelokupnost Trojednice na osnovi povijesnih municipalnih prava.
Vrhunac svojega političkog djelovanja doživio je s uspjehom Ilirske narodne stranke u županijskim skupštinama u Varaždinu 1841. i u Zagrebu 1842. U krilatici "Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!", iznesenoj u povodu skupštinskoga zasjedanja u Varaždinu, Gaj je sažeo sav program narodnoga preporoda: hrvatska samostalnost u okviru zemalja krune sv. Stjepana i pripadnost južnoslavenskom etničkomu i kulturnom prostoru.
Nakon zabrane ilirskoga imena 1843. Gaj je izgubio vodeću ulogu u ilirskom pokretu. Uspostavio je veze s poljskom emigracijom, koja je djelovala protiv Austrije i Rusije, videći Srbiju kao središte buduće južnoslavenske države.
Gaj je promijenio svoja politička stajališta pa je sada zagovarao jaču ulogu Austrije u Srbiji i potiskivanje ruskog utjecaja.
Ponovno je imao znatnu ulogu u političkom životu u revolucionarnoj 1848., kada je vodio Narodnu skupštinu Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koja je prihvatila Zahtijevanja naroda.
Hrvatski narod ga u narodnoj svijesti pamti po domoljubnoj pjesmi "Još Hrvatska ni propala" koju je uglazbio Ferdo Livadić.
Još Hrvatska ni propala
Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,
visoko se bude stala kad ju zbudimo.
Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,
ak je sada u snu mala, će se prostranit.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,
ter da stransko teško breme iz nas bacimo?
Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili
da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,
razdružit nas neće sila baš nikakva već!
Nas je nekad jedna majka draga rodila,
hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
