Točno je 220 godina od rođenja jednog od najvećih hrvatskih političara

Hrvatski grof, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Josip Jelačić, rođen je na današnji dan prije 220 godina, 16. listopada 1801. u Petrovaradinu (tada dio Vojne krajine, danas dio Novog Sada).

Njegov otac Franjo, podmaršal austrijske vojske, bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Majka mu je bila Ana, djevojačkog prezimena Portner. Na dan rođenja 16. listopada već je kršten u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.

Jedan je od najznačajnijih hrvatskih političara, kako u 19. stoljeću, tako i u cijeloj povijesti Hrvata. Ukinuo je kmetstvo i sazvao prve izbore za Hrvatski sabor.

Kao vojskovođa pobijedio je u nizu bitaka protiv ustanika u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme Revolucije u Mađarskoj 1848. godine. U Hrvatskoj se slavi kao nacionalni junak.

Prošlost roda Jelačića tijesno je povezana s poviješću hrvatskoga naroda. Podrijetlom su bili iz Like i Josip Jelačić je često isticao svoje ličko podrijetlo. Četiri stoljeća pripadnici toga roda bijahu ratnici, istaknuti krajiški časnici, visoki vojni zapovjednici, državnici, svećenici, prosvjetitelji, dobrotvori i pisci.

Josip Jelačić s osam godina započinje svoje školovanje u bečkom Therezianumu, najelitnijoj plemićkoj školi svoga doba, gdje se sinovi plemića i velikaša odgajaju za administrativnu, vojnu službu u Habsburškom Carstvu.

Od 1819. godine, kada kao odličan diplomant napušta Therezianum, barun Jelačić vrtoglavo započinje uspon u činovima, častima i podvizima, ne samo u korist carstva kojem je služio, nego najprije svog hrvatskog naroda, njegovog interesa i promjene njegovog položaja.

Kada je u ožujku 1848. u Habsburškoj Monarhiji izbila revolucija i kada je uspostavljena madžarska samostalnost, što je iz temelja promijenilo državnopravni odnošaj Hrvatske prema Ugarskoj, u Hrvatskoj nije bilo bana niti je Sabor zasjedao.

Kako je Jelačić bio krajiški zapovjednik i uz to poznati narodnjak, nastojanjem Franje Kulmera (u krugu madžarskih konzervativaca) i Lj. Gaja (u nadvojvode Ivana u Grazu), Jelačića je kralj Ferdinand 23. III. imenovao banom bez znanja i pristanka madžarske vlade.

Neovisno o tom, velika Narodna skupština u Zagrebu aklamacijom ga je 25. III. izabrala za bana. Banska je čast uključivala promaknuće u čin generala i zapovjednika obiju banskih pukovnija, a zatim (7. IV) u čin podmaršala i vrhovnoga zapovjednika u Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Bansku je prisegu Jelačić položio u Beču.

U odnošajima prema Pešti bio je na stajalištu Zahtijevanja naroda, koja su za Hrvatsku tražila odgovornu vladu na čelu s banom, i mislio je da se taj cilj, u osnovi protivan hegemonističkim težnjama Pešte, može postići nagodbom.

Kako madžarska vlada nije poznavala ustupaka i kako se smatrala jedinom zakonitom vlašću i nad Hrvatskom, Jelačić je 19. IV. okružnicom svim oblastima u Hrvatskoj i Slavoniji prekinuo sve službene odnose s peštanskom vladom do saziva Sabora, a 25. IV. posebnim Banskim pismom, upućenim svakoj općini, potvrdio ukidanje "tlake gospodske i svake daće urbarijalske i desetine crkvene" i 27. IV. proglasio prijeki sud kojim je trebalo prije svega pogoditi političke protivnike pokreta – madžarone.

Njegovo je držanje bilo u skladu s pogledima Narodne stranke, a Jelačić je više mjeseci – pošto je njezin najistaknutiji predstavnik, Gaj, nakon afere s Milošem Obrenovićem, izgubio svaki utjecaj – bio oličenje nacionalnog pokreta u Hrvatskoj.

Bio je uvjeren da veliku odgovornost koju mu to nameće može uskladiti s dužnošću svojega vojničkoga poziva. U duhu austroslavizma, održanje ustavne Austrije držao je zalogom slobode za slavenske narode u njoj, iako je u djelatnosti toga carskog vojnika bila ideja "velike, jake i slobodne Austrije" osnovna.

Ograničen u donošenju svojih odluka ustavnim propisima, kralj je 6. V. 1848., zbog snažna otpora madžarske vlade samostalnoj banskoj vlasti, morao ovlastiti ugarskoga palatina da u Hrvatskoj imenuje kraljevskoga komesara i 7. V. zapovjediti banu da se podvrgne madžarskoj vladi i opozove svoje travanjske naredbe.

Odlučan otpor hrvatske javnosti podudario se s prikrivenim željama dvora, kojemu je madžarski nacionalizam također ugrožavao interese. Nepokolebljiv u gledištu da posljednju odluku o budućem uređenju hrvatsko-ugarskih odnošaja može donijeti samo Sabor, Jelačić je 18. V. objavio naredbu o sazivanju Sabora.

Madžarska je vlada uspjela u kralja ishoditi da se 29. V. zabrani održavanje Sabora te da se pozove bana neka se osobno opravda. Kako je Banska konferencija 2. VI. 1848. zaključila čak i silom spriječiti banov odlazak, Jelačić je odgodio put do 12. VI. i tako omogućio otvorenje Sabora. Od tada ni komesarijat nije više bio kadar spriječiti osamostaljenje Hrvatske.

Sabor je već prvoga dana instalirao Jelačića u bansku čast. Pošto je Sabor ispunio svoju najhitniju zadaću – da odredi državnopravni odnos prema Ugarskoj i Austriji i izabere izaslanstvo koje je trebalo u bečkom parlamentu poraditi na uređenju zajedničkih poslova – Jelačić je imenovao članove u pojedinim odsjecima Banskoga vijeća, neke vrste samostalne vlade, te svojega zamjenika.

Jelačić je sa saborskim izaslanstvom otputovao 12. VI. na dvor u Innsbruck. Međutim, već je 10. VI. 1848. ugarskomu ministru-predsjedniku Lájosu Batthyányu uspjelo dobiti od kralja potpis na tekst manifesta kojim se Jelačić, kao buntovnik, skida s banske časti.

Boravak u Innsbrucku bio je prekretnica u Jelačićevu položaju. Na pismenu molbu maršala J. J. Radetzkoga, Jelačić je 20. VI. uputio krajišnicima na talijanskom bojištu proglas kojim ih poziva da ustraju u borbi, jer "tamo, gdje vi stojite, radi se o sudbini cara i cijele Monarhije".

Od tada je Jelačić bio siguran u potporu dvorskih i vojnih krugova pa, iako je položaj Sabora i bana formalno ostao nezakonit, oni su mogli nesmetano nastaviti rad i prijeći na pripremanje oružane borbe. Sabor je 9. VII. zaključio zasjedanje, prenijevši na bana diktatorsku vlast (29. VI). Jelačić je na putu po Slavoniji 13–25. VII. uspio oslabiti utjecaj madžarona i učvrstiti položaj narodnjaka, a 31. VIII. hrvatska je vojska zaposjela Rijeku.

OPŠIRNIJE