"Ako budućnost spasiti mislimo, okaniti se moramo svakoga druženja sa tuđincem"

Jedan od najznačajnijih hrvatskih političara, Eugen Kvaternik, ubijen je na današnji dan prije 150 godina, 11. listopada 1871., nakon ugušenja narodnog ustanka u Rakovici.

Kvaternik je rođen u Zagrebu 31. listopada 1825., kao sin Romualda Josipa Kvaternika (profesor povijesti na Pravoslavnoj akademiji) i Marije Antonije Kvaternik (učiteljica u ženskoj pučkoj školi).

Nakon studija teologije u Senju i Zagrebu (1843–44), upisao je pravo i pedagogiju u Pešti, gdje je diplomirao 1847. te je započeo odvjetničku praksu.

Zbog političkih stajališta tijekom Bachova apsolutizma (1851–61) vlasti su ga često napadale. God. 1857. bilo mu je oduzeto pravo obavljanja odvjetničke prakse.

Vjerujući da se Hrvatska ne može osloboditi bez potpore neke utjecajne države, Kvaternik je emigrirao u Rusiju, primio rusko državljanstvo te nastojao pridobiti ruske vlasti za svoje političke ideje. Ubrzo je bio poslan u Peštu kao ruski agent, ali se zbog razlika u stajalištu prema južnoslavenskim pravoslavcima razišao s ruskom vladom.

U srpnju 1859. otišao je u Pariz, gdje je na francuskome objavio djelo Hrvatska i Talijanska konfederacija (La Croatie et la Confédération italienne). U tom je djelu odbacio pravo Habsburgovaca na hrvatsku krunu, istaknuo nužnost sjedinjenja hrvatskih zemalja te povijesno i prirodno pravo Hrvata na vlastitu nacionalnu državu.

Potom je kratko boravio u Rimu, gdje je za svoje političke ideje nastojao pridobiti naklonost Vatikana. U okviru svoje protuhabsburške djelatnosti, surađivao je s talijanskim nacionalnim pokretom i pristašama Lajosa Kossutha.

Nakon povratka u Hrvatsku 1860., bio je izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru (1861). Tijekom zasjedanja Hrvatskoga sabora u lipnju i srpnju 1861., kada su bili razmatrani odnosi Hrvatske s Ugarskom, Eugen Kvaternik je, uz potporu Ante Starčevića, prvi put izložio temeljni program Stranke prava, što se smatra početkom rada te stranke.

U zastupničkom je govoru, pozivajući se na hrvatsko državno pravo, zahtijevao da se u izravnim pregovorima s kraljem osigura potpuna samostalnost sjedinjene Hrvatske (Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) pod vlašću vladara iz dinastije Habsburgovaca.

Zbog političkih stajališta iznesenih u Političkim razmatranjima, Schmerling-Mažuranićeva vlada osudila ga je 1862. na zatvor i ponovni izgon iz Hrvatske.

Godine 1863. napisao je spis Hrvatski glavničar u kojem je izložio svoje ekonomske postavke, a 1864. je sastavio Promemoriju, rukopis namijenjen poljskoj revolucionarnoj vladi. U progonstvu je razvio političke kontakte s Giuseppeom Garibaldijem, češkim emigrantom Josefom V. Fričom te madžarskom emigracijom.

Potkraj 1865. bio mu je dozvoljen povratak u Hrvatsku, ali je ubrzo ponovno protjeran. Povratak mu je bio dozvoljen tek u srpnju 1867., kada je bio amnestiran prilikom krunidbe Franje Josipa I.

Stalno proganjan od vlasti i razočaran neostvarenjem svojih političkih ideala, Kvaternik se okrenuo vjerskomu misticizmu. Početkom 1871. u tekstu Gorke uspomene, tiskanom u pravaškome listu Hervatska, iznio je svoja politička gledišta te donio niz autobiografskih podataka iz emigrantskoga razdoblja.

U studenome 1871. bio je na čelu neuspjeloga pokušaja pravaša da izbore samostalnu hrvatsku državu (Rakovička buna). Uoči bune osnovao je Privremenu narodnu hrvatsku vladu s ministrima Petrom Vrdoljakom za unutrašnje poslove, Antom Rakijašem za vojsku i Vjekoslavom Bachom za financije.

Ustanku su pristupili i pravoslavci iz zahvaćenog područja, a proglašeni politički ciljevi ustanka bili su:

- oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma
- proglašenje nezavisne Hrvatske
- jednakost pred zakonom
- općinska samouprava
- ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija
- poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi

Većina pobunjenika, pa i sam Kvaternik, bili su ubijeni. Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach i Ante Rakijaš ubijeni su u zasjedi koju su im postavili Miloš Kosanović i Maksim Momčilović zajedno s tridesetak ostalih izdajnika iz ustaničkih redova.

Tijela ubijenih Kvaternika, Bacha i Rakijaša na mjestu ubojstva opljačkana su a potom bačena u jarak pokraj ceste. Nakon neke dobi njihova tijela prevezena su u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik gdje su ostali u neobilježenome grobu 50 godina.

Godine 1921., o pedesetoj obljetnici Rakovičkoga ustanka, u organizaciji Družbe "Braća hrvatskoga zmaja", posmrtni ostatci Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha preneseni su u Zagrebačku katedralu i pokopani uz Petra Zrinskoga i Franu Krstu Frankopana.

"Krajina je bila - ističe Milutin Nehajev - zaista ona točka s koje je bilo moguće pokrenuti pitanje o samom opstanku Austrije. U njoj je postojala spremna vojska, skladišta robe za višemjesečno ratovanje, a isto tako i silno nezadovoljstvo koje je i zadnjega kolebljivca moglo uvjeriti da je puška jedino sredstvo koje Austrija razumije. Ali, Kvaternik nije bio Jelačić, nije bio u stanju pokrenuti vojsku u Krajini kao što je to ban s lakoćom učinio god. 1848. U tome je tragedija Rakovice."

Nakon Kvaternikove smrti na neko vrijeme prestala je djelatnost Stranke prava. (Izvori: Hrvatska enciklopedija i Wikipedia)