Branko Miljković: “Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik”

Branko Miljković (Niš, 29. siječnja 1934. – Zagreb, 12. veljače 1961.), bio je jednim od najpoznatijih srbijanskih i jugoslavenskih pjesnika druge polovine 20. stoljeća.

Pjesnikova majka, Marija Brailo, bila je Hrvatica iz drniške plemićke obitelji.

Miljković je 1953. godine s roditeljima iz Niša preselio u Beograd, noseći sa sobom stotinjak već napisanih pjesama.

U Beogradu provodi narednih 8 godina pokušavajući se istaknuti u poezijskim krugovima. Ubrzo po dolasku upisuje se na beogradsko sveučilište, na Filozofski fakultet, i stvara prijatelje s drugim pjesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem.

Njegove pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valéryja i Mallarméa, kao i filozofije Heraklita. Pokraj poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pjesnika. Krajem 1960. godine preselio se u Zagreb.

Nije volio Partiju

Uslijed geopolitičkih prilika u poslijeratnoj Europi, ime Branka Miljkovića nije poznato široj publici zapadne Europe. Niš je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio svjedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladom Miljkoviću i njegovoj poeziji koja je slijedila.

Njegov talent i lakoća s kojom se koristio i igrao riječima nisu prošli neprimjećeni. Mladi Miljković odbija članstvo i vezu s partijom, što je rezultiralo neobjavljivanjem njegovog pjesništva.

Međutim, njegov uspjeh kod mladih bio je razvidan te je pet njegovih pjesama objavljeno u poznatom časopisu Delo, čiji je glavni i odgovorni urednik u to vrijeme bio utjecajni Oskar Davičo.

Ubrzo potom slijedi njegova prva zbirka pjesama, iz 1956. godine, pod nazivom Uzalud je budim. Bila je uspješna kod publike kao i kod kritičara. Pjesma je postala klasik i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama.

Po Miljkoviću, jednog je dana posjetio svojega susjeda u Nišu i vidio na zidu sliku njegove preminule sestre. On se zaljubio u sliku s djevojkom, i u njezino ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio kako je trijumf pjesnika i života. 

Poeziju Će Svi Pisati

San je davna i zaboravljena istina
koju više niko ne ume da proveri,
sada tuđina peva ko more i zabrinutost,
istok je zapadno od zapada, lažno kretanje je najbrže..

Sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti,
cvet između pepela i mirisa,
oni koji odbijaju da prežive ljubav
i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad.
Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj suncu nije jedina briga..

Ali jednoga dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce,
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći,
poeziju će svi pisati,
istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša,
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugima.

Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik,
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
ko ne ume da sluša pesmu, slušaće oluju,

ali:

Hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj?

Boemski život

Često je viđan po kavanama u Beogradu, u kojem je Branko vodio boemski i bezbrižan život. Međutim uslijed stalnog konzumiranja alkohola, umio je pokazati i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog čega je stalno ulazio u tuče, koje je skoro uvijek gubio.

Takvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike s režimom. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vrijeme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika.

Kao rezultat ovakvoga ponašanja i neprilika u koje bi upadao, uvijek bi govorio, kunući se, kako više nikad neće pisati.

Njegova druga zbirka pjesama pod nazivom Smrću protiv Smrti objavljena je 1958. godine.

Iste godine godine veliki Jean-Paul Sartre posjećuje Beograd kao gost Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Miljković prima posebno priznanje od francuskoga filozofa i njih dvojica su se nakon posjeta ubrzo sprijateljili. 

Bijeg u Zagreb i samoubojstvo (?)

U jesen 1960. godine Miljković se našao pod pritiskom nekih članova Partije i neprijateljske atmosfere. Čak i njegove bliske kolege okrenuli su se protiv njega, što je on teško podnosio, i donio odluku zauvijek napustiti Beograd, i naći novi dom u Zagrebu, u kojem ga je čekao posao kulturnog urednika Radio Zagreba.

Po odlasku šalje pismo novinama Dugi i odriče se nagrade koju je dobio. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti.

U posljednjoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekolicine djevojaka. Po iskazu svjedoka, bio je u dobru raspoloženju, čuli su ga kako je govorio da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicima i Partijom, te kako je spremao objavljivanje nove zbirke pjesama.

Ubrzo nakon polnoći, napustio je prijatelje za stolom, rekavši kako se mora sastati s nekim. Sljedeći put kada je bio viđen, visio je na drvetu u parku.

U svojoj zbirci pjesama Izvor Nade, napisao je epitaf - ubi me prejaka reč. Zvuči gotovo proročki.

U noći između 12. i 13. veljače 1961. godine nađeno je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića obješeno o drvo u parku u središtu Zagreba, u kojem je živio duže vremena. U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeni nalazi govore da je bilo samoubojstvo.

Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti.

Pesma za moj 27 rođendan

Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme;
Vreme je da sunce kaže koliko je sati;
Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme;
Ko loše živi zar može jasno zapevati!

Verovao sam u san i u nepogodu,
u dve noći bio zaljubljen noću,
dok jug i sever u istome plodu
sazrevaju i cvokoću.

Sanjajući ja sam sve praznike prespavao!
I grom je pripitomljen pevao u staklu.
Ne rekoh li: vatru vrati na mesto pravo,
a poljupcu je mesto u paklu.

I hlebovi se pod zemljom školuju;
Ja bih se želeo na strani zla tući;
Pa ipak, po milosti istorije,
povraćajući i ja ću u raj ući.

Za prijatelje proglasio sam hulje,
zaljubljene u sve što peva i škodi.
Dok mi zvezde kolena ne nažulje
moliću se pobožnoj vodi.