Stiže nam sve gora hrana i lakše ćemo umirati od bolesti

O tome nas uče već u osnovnoj školi, čak i u vrtiću, da moramo jesti zdravo, hranu kojom ćemo unijeti dovoljne količine hranjivih tvari – proteine, masti, minerale, vitamine... Istraživanje čije su rezultate znanstvenici predstavili u znanstvenom časopisu PLOS medicine upozorava da biljke koje rastu u atmosferi bogatoj CO2, u sebi iz određenih razloga imaju niže koncentracije cinka i željeza, dva krajnje važna minerala za životinjske vrste, tako i za čovjeka.

Tako se dolazi do još jednog, čak i podlijeg, puno slabije primjetnog djelovanja zagađivanja Zemljine atmosfere ugljičnim dioksidom. Već danas, iz raznih drugih razloga, hrana koja se uzgaja sve češće je i sve drastičnije siromašna mineralima, bilo da je riječ o posljedicama iracionalno preintenzivnog uzgoja, bilo da je riječ o osiromašenju tla. Dodatni manjak cinka i željeza u hrani diljem svijeta značio bio još gori udarac na zdravlje ljudi, piše Express.hr.

Osobe koje pate od manjka cinka ili željeza lakše podliježu nizu bolesti; skloniji su proljevima, anemiji, lakše podliježu tuberkulozi, malariji i mnogim drugim nerijetko po život opasnim bolestima. Skupina znanstvenika oko Christophera Weyanta sa Sveučilišta Stanford konstatirala je da uslijed manjka minerala u hrani utvrdila je da čovječanstvo pati već danas, posebno u jugoistočnoj Aziji i u Africi.

Potom su naveli rezultate proračuna do kojih su došli uzimajući u obzir stanje kakvo se može očekivati da će svijetom vladati 2050. godine, i to u tri scenarija; za slučaj da čovječanstvo s emisijama kakve su danas dočeka i 2050., da ostvari mjere za spašavanje Zemljine klime iz Pariškog klimatskog sporazuma, te da ne učini ništa i da nastavi atmosferu zagađivati po istim stopama rasta CO2 kao što je to slučaj sada.

Ukoliko bi čovječanstvo u istom ovakvom ritmu nastavilo sa zagađivanjem uslijed korištenja ugljena, nafte i plina, što još i pogoršava sječa i paljenje šuma, biljke koje koristimo za vlastitu prehranu ili za prehranu životinja, svejedno bi nastavile sadržavati sve manje cinka i željeza, a to bi nas onda koštalo zdravlja. Koliko? Na osnovu istraživanja i podataka iz 137 zemlje svijeta, do 2050. bila bi riječ o 1,1 milijarde godina izgubljenog zdravog života u smislu sposobnosti za brinuti o sebi ili prerane smrti diljem čovječanstva.

Ako se to kome čini beznačajnim, treba si samo predstaviti kolika tehnološka dostignuća, unapređenja društva i svu silu drugih stvari ulaže svaka pojedina zemlja svijeta kako bi uspjela produljiti život, posebno zdrav život, svojim građanima makar za dio jedne dodatne godine očekivanog trajanja života.

Ako bi čovječanstvo uspjelo ograničiti razine CO2 u atmosferi u skladu s Pariškim klimatskim sporazumom, koji predviđa najveće globalno zatopljenje od 2°C, uz posljedične klimatske nepogode, čovječanstvo bi trebalo očekivati da će samo na osnovu manjka cinka i željeza u hrani pretrpjeti dodatnih 70 milijuna godina izgubljenog života u zdravlju i snazi povrh onih 1,1 milijardi. Ako bi nastavilo ovako kako čini danas, taj dodatni gubitak cinka i željeza bi se udvostručio.

Još 2015. koncentracija CO2 u atmosferi dosegnula je 400 čestica na milijun, na što su veterani klimatskih istraživanja poput Jamesa Hansena, bivšeg direktora NASA-inog klimatskog programa poludjeli, rekavši da je već i to previše. Mnogi su ga tada osudili kao profesionalnog paničara, ali se naknadno ispostavilo da je Hansen načelno bio u pravu.

Sadašnje stope sve većih zagađenja govore, međutim, da smo ovim ritmom na putu da do 2050. dosegnemo čak 550 čestica na milijun, a u tim uvjetima biljke bi diljem svijeta bile tako prezasićene sa CO2 da bi u sebi sadržavale, primjerice pšenica i riža, do 10 posto manje cinka i željeza.

Da se biljkama u takvim uvjetima događa točno to, dokazano je uzgojem biljaka u takvoj atmosferi. Zašto je tome tako, zasad znanost ne zna sa sigurnošću, ali se pretpostavlja da bi mogla biti riječ o poremećaju sintetiziranja takvih proteina u biljkama koji u sebi sadrže upravo ta dva elemente, cink i željezo.