Smrt velikog mrava

Prošlog je tjedna u Zagrebu preminuo veliki hrvatski i bosanskohercegovački pisac Anđelko Vuletić. Rođen je 1933. godine u mjestu Trebimlja, općina Ravno. Bio je pjesnik, romanopisac, dramatičar, književni kritičar, prevoditelj s francuskog jezika... Školovao se u Ravnom i Trebinju. Studirao je najprije u Sarajevu, na Filozofskom fakultetu, gdje je uhićen na prvoj godini fakulteta zbog "antidržavnog i antisocijalističkog" djelovanja, te je bio primoran studij nastaviti u Skoplju i Beogradu. Do ratne 1992. godine živio je u Sarajevu, kada odlazi u Zagreb, gdje je i umro.

Vuletić je imao strelovit književni uspon. Na anonimnom natječaju iz 1956. godine dobio je nagradu za svoj debitantski roman "Gorko sunce", koji je objavljen dvije godine kasnije, 1958. Zanimljivo je napomenuti da su u žiriju koji je dodijelio nagradu Vuletiću bili najveći književni autoriteti tog vremena: Milan Bogdanović, Marijan Matković i Radomir Konstantinović.

Rijetki su slučajevi, čak i u svjetskim okvirima, da pisci u relativno mladoj dobi napišu vrhunsko književno djelo, kao što je to pošlo za rukom Anđelku Vuletiću s "Gorkim suncem". Završio je, dakle, taj roman kada je imao dvadeset i četiri godine, što na svoj način govori o rijetkom talentu kakav je posjedovao.

Pet godina nakon toga, u periodu od tri godine,  objavio je svoja dva najvažnija romana: "Drvo s paklenih vrata" (1963.) i "Deveto čudo na istoku" (1966.), s kojima je, vrlo mlad, postao lektirni pisac u Bosni i Hercegovini. Bio je jedan od najprevođenijih pisaca u bivšoj državi, a u Francuskoj je imao status književne zvijezde, i to kao pjesnik, dok ga je hrvatska književna kritika uglavnom prešućivala.

Možemo, dakle, bez ikakvih ograda reći da Anđelko Vuletić spada u red najvećih hrvatskih i bosanskohercegovačkih pjesnika 20. stoljeća. U nekrologu koji je Ivan Lovrenović napisao na svojim internetskim stranicama povodom Vuletićeve smrti, nalazi se i jedan zanimljiv podatak. Midhat Begić, najveći bosanskohercegovački književni kritičar, svrstao je u svojoj knjizi "Četiri bosanskohercegovačka pjesnika. Skender Kulenović, Mak Dizdar, Dara Sekulić, Anđelko Vuletić (Sarajevo, 1981) Vuletića uz bok takvih pjesničkih veličina kakvi su bili Mak Dizdar i Skender Kulenović.

Riječ je, dakle, o pjesniku koji je još kao relativno mlad pisac kanoniziran, o čemu na najbolji način govori jedna Lovrenovićeva rečenica iz nekrologa: "Sarajevu pjevao je kao malo tko, kao nitko."  S druge strane danas bismo mogli govoriti o potpunom zaboravu, i u Sarajevu, gdje je slavljen, i u Zagrebu, gdje je do smrti ostao relativno nezamijećen i ignoriran. (Sličan status u Hrvatskoj ima još jedan naš književni velikan, Vitomir Lukić, za kojega rijetki u Hrvatskoj znaju, čak i oni upućeniji.)

Ipak, Vuletićev pikarski roman "Dan hapšenja Vile Vukas" objavljen je 1980. godine u "Hitu" zagrebačkog Znanja, najprestižnijoj biblioteci u bivšoj državi. Ne mogu se, ovako na prvu, osim Mome Kapora, sjetiti nijednog drugog bosanskohercegovačkog pisca čije je djelo objavljeno u ovoj biblioteci koja broji na stotine naslova.

O Vuletićevu "statusu" danas, na najbolji način svjedoči natuknica na Wikipediji koja se, ako ne računamo opsežnu Vuletićevu bibliografiju, sastoji od tri reda teksta, kao da se radi o potpunom anonimusu, a ne o jednom od najvećih pisaca 20. stoljeća s ovih prostora.

Vuletić kao da je i sam ovoga bio svjestan, o čemu na najbolji način govori njegova pjesma "Ponornica" iz devedesetih:

Stojim na kraju svijeta; gledam
kako se na nebu
pletu čvorovi od korijenja i putova
kojima sam
prošao, i – slušam

daleku jeku riječi
koje sam
potapao u krv,

a ponornica ih sad
izbacuje i
rasipa diljem svih raskršća i trgova ovog beskraja,

pa klonem
prije nego izustim:
niti me kad bilo,

niti će me

kad
biti.

Kako se moglo dogoditi da jedan pisac, poput Anđelka Vuletića, pređe put od lektirnog pisca do potpunog i temeljitog zaborava? Jedino što mi pada na pamet je termin "prostor za otpadnike", koji je skovao Nebojša Lujanović, pišući o piscima s ovih prostora, uglavnom bosanskohercegovačkim Hrvatima, koji djeluju u dva "civilizacijska kruga", među koje ubraja i Ivu Andrića, a koji nisu do kraja prihvaćeni ni u jednom.

Od temeljitog i potpunog zaborava, Vuletića su sačuvali ljudi iz istog "otpadničkog kruga", poput Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića. Lovrenović je prije desetak godina na svojim internetskim stranicama objavio antologijsku Vuletićevu pjesmu "I ja sam ovdje ubijao", koja je objavljena u zbirci "Križaljka za čitanje sudbine" iz 1985. godine. Vrijedi ponoviti ono što je o toj pjesmi Lovrenović tada zapisao:

"Ima jedna velika hrvatska pjesma, koju nitko neće, koju nitko ne zna. Ni od Hrvata, ni od inih. Od Hrvata zato što žeže kao nož, spasonosan, ali komu je još do spasa kad je lijepo u kálu hrvatskome. Od inih zato, što od njih nikoga ne zanima hrvatska muka. A i što bi!"

Pa, evo, pošto internetski tekstovi ne ovise o prostoru, prenosim taj jedinstveni književni biser:

Unutar tvrđave svijetle imena. 
Umorenih. 
David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela ... i tako u nedogled

Kad bi se tek samo slova slagala jedno 
Na drugo 
Ni sunce im ne bi ostalo daleko.

Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad 
Bio bi tri puta veći od Sarajeva.

Ali ja nisam tu 
Da vidim kako se podižu 
Gradovi.

Došao sam da se na sav glas zapitam. 
Pa zar je to zaista naša slika, 
(Koliko sam tada imao godina).

I neka se upamti premda se to što ću reći otima  razumu. 
I ja sam ovdje ubijao 1941.

Oko tvrđave proljeće 
Pogled na Sarajevo 
Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada 
Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom 
A ja sam zatomljen u svoju sumnju 
Hoću li reći istinu kad kažem: 
I ja sam ovdje ubijao.

Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao 
Dvije ruke 
Dva oka 
Kolijevku 
Osmijeh 
Ognjište 
Oca i sina i braću i zvijezdu 
Svoje ime i svoje sarajevsko 
Proljeće.

Zanimljivo je da je ova pjesma poslužila mostarskom književniku  Elvedinu Neziroviću kao provodni motiv njegovog najnovijeg romana "Ono o čemu se ne može govoriti", koji je ove godine objavila beogradska Laguna, a koji toplo preporučam. Nezirović Vuletićeve stihove promatra u kontekstu zločina Armije BiH u Grabovici.

Ipak, poseban status u stvaralaštvu Anđelka Vuletića ima njegova kultna zbirka poezije "Kad budem velik kao mrav" iz 1977. godine. U vrijeme "narcističke kulture" ljekovito je, pa i nakon gotovo pola stoljeća od nastanka, pročitati Vuletićevu veličanstvenu odu skromnosti, naslovnu pjesmu iz ove zbirke:

Kad budem velik kao mrav, gradit ću kuću od svoje muke.
Imat ću svoje polje i trave i kišu od svog znoja i ruku.
I nitko mi jamu kopati neće.

Kad budem velik kao mrav
Bit ću svoj vojnik i svoj putnik.

I svaki će mi zid, i svaki će mi štit, bit pod korakom mojim.

Kad budem velik kao mrav bit ću svoj vjesnik i svoj grešnik.
Imat ću svoje polje i trave i kišu od svog znoja i ruku.
I nitko mi jamu kopati neće.

Kad budem velik kao mrav,
bit ću svoj vojnik i svoj putnik.

Nitko me na vojsku, nitko na krv, ni na brata tjerati neće,

Nitko me na sud ni na vlastit pogreb
Prije sudnjeg dana pozvati neće

I znat ću zašto živim ja.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.