Nobel goes to...

Prvi tjedan mjeseca listopada tradicionalno je obilježen Nobelovom nagradom, jer tada Nobelov komitet, počevši od ponedjeljka, proglašava dobitnike za proteklu godinu u različitim kategorijama. Ipak, s najvećim nestrpljenjem se iščekuje ime dobitnika Nobelove nagrade za književnost, koje Nobelov komitet svaki put objavi prvog četvrtka u listopadu, u trinaest sati.

Lista promašaja

Bezbroj puta dosada Nobelov komitet je svojom odlukom iznenadio sveopću, pa čak i stručnu javnost, a rijetko kada se dogodilo da je autor na kojega su svi tipovali dobio tu nagradu. Rijetko se, također, događalo da se radilo o "epohalnom otkriću", da nam je Nobelov komitet "otkrio" neko nepoznato ime, a da je ono u rangu te ugledne nagrade. Mnogo je duža, čini mi se, lista promašaja ovog Komiteta, nego što se radi o "otkrićima".

Pogledajte samo ova imena, listu kolosalnih promašaja Nobelova komiteta: Jorge Luis Borges, Umberto Eco, Franz Kafka, Marcel Proust, L.N. Tolstoj, James Joyce, Miroslav Krleža, Philip Roth, John Le Carre, Raymond Carver, Jerome Salinger, Marguerite Yourcenar, Flannery O'Connor, Graham Greene, Isac Babelj, Bruno Schultz, Danilo Kiš, Witold Gombrowicz, Amos Oz, Lawrence Durrell... I mnogi, mnogi drugi.

Ovogodišnji dobitnik je pisac iz Tanzanije Abdulrazak Gurnah, koji živi u Velikoj Britaniji i piše na engleskom, a koji je ovdašnjoj književnoj javnosti gotovo nepoznat. Nijedno njegovo djelo nije prevedeno na ovim prostorima, iako se u Hrvatskoj i Srbiji prevodi gotovo sve što vrijedi u svijetu, a pogotovo kada se radi o djelima objavljenim na engleskom jeziku. Njegovo najpoznatije djelo je roman "Raj" koje je početkom devedesetih uvršteno u uži izbor za nagradu Booker.

Gurnah a ne Couto

Gurnahu je, po obrazloženju Nobelova komiteta, nagrada dodijeljena za "beskompromisan i suosjećajan prikaz učinaka kolonijalizma i sudbine izbjeglica u ponoru između kultura i kontinenata".  Još je prerano (i nepošteno) govoriti radi li se i ovaj put o promašaju. Treba pričekati prijevode njegovih djela. Ali se gotovo sa sigurnošću može reći da je nagrada dodijeljena prema "ključu", odnosno da se ispravi veliki nesrazmjer između Europe i Sjeverne Amerike s jedne i ostatka svijeta s druge strane, jer preko osamdeset posto dosadašnjih dobitnika dolazi iz Europe i Sjeverne Amerike.

Ukoliko je ovo u pitanju, postavlja se pitanje zbog čega je izbor pao upravo na Abdulrazaka Gurnaha. Zbog čega, na primjer, nagradu nije dobio mozambički pisac Mia Couto, koji piše na portugalskom jeziku, a radi se o jednom od najvećih živućih pisaca, čija su djela (četiri romana) prevedena na hrvatski i srpski? Couto je po nekim novinarima važio za pritajenog favorita. Ja sam, moram priznati, također tipovao na njega. U tom bi slučaju bila zadovoljena oba kriterija, i onaj književni i vanknjiževni, kao što je to bio slučaj s Ivom Andrićem.

Kad smo već kod Couta, početak njegova romana "Mjesečarska zemlja" po mom mišljenju, uz Hemingwayeve "Snjegove Kilimandžara" i "Kome zvono zvoni", ima najbolje famozne prve rečenice svjetske književnosti uopće:

"Na tom je mjestu rat ubio cestu. Po putovima su se vukle samo hijene, njuškajući po pepelu i prašini. Krajolik se pomiješao s dotad neviđenom tugom, u bojama koje su se lijepile za usta."

Politikanstvo i estradizacija

U ovdašnjim medijima, što se dogodilo i prošle godine, kada je nagradu dobila gotovo nepoznata američka pjesnikinja Louise Glück za "nepogrešiv pjesnički glas koji strogom ljepotom individualno iskustvo čini univerzalnim", malo se tko osvrnuo na tu nagradu, osim što su prenijeli šture agencijske informacije.

Ta nagrada je u današnjem svijetu, izgleda, jedino važna kada proizvede skandal, što se dogodilo u slučaju Petera Handkea, tako da malo tko vjeruje da su ovoj nekada uglednoj nagradi prvenstveno važni književni kriteriji, da je tu puno politikanstva i svojevrsne estradizacije nagrade, koja se sve više pretvara u neku vrstu "književnog Oscara".

To je pogotovo došlo do izražaja 2016. godine, kada je  dodijeljena američkom kantautoru Bobu Dylanu, bez obzira što danas u svijetu postoji na desetine pisaca koji su zaslužili Nobela neusporedivo više od Dylana, a vjerojatno ga nikada neće dobiti, poput četvorice mojih vječitih favorita: Ismaila Kadarea, Milana Kundere, Cormaca McCarthyja i Antonio Lobo Antunesa. Radilo se, po mom mišljenju, o bezočnoj estradizaciji ugledne nagrade, što je bilo logično za očekivati, jer živimo u vremenu u kojem su prebrisane sve granice i relativizirani svi vrijednosni kriteriji, u vremenu u kojem i utrka za predsjednika SAD-a podsjeća na bizarni reality s dva podjednako iritantna sudionika.

Ispravljanje nepravde

Ili je Nobelov komitet, napravivši presedan, dodjeljivanjem Nobelove nagrade Dylanu samo htio narcisoidno skrenuti pozornost na sebe, što je čest slučaj kod književnih žirija? Je li isto to napravio i 1953. godine, kada je Nobelovu nagradu za književnost dodijelio Winstonu Churchillu za memoarsku prozu?

U nekima od komentara, koji su branili izbor Dylana, tada je spominjana i bjeloruska novinarka Svetlana Aleksijevič u jednom obranaškom kontekstu: ako je Nobelov komitet napravio presedan nagradivši jednu novinarku, po čemu bi onda bila sporna nagrada Dylanu. Prije svega, čisto sumnjam da je netko od tih komentatora pročitao redak iz bilo koje knjige Svetlane Aleksijevič. Radi se o čistoj literaturi i Nobel bjeloruskoj novinarki jedna je od hrabrijih i ispravnijih odluka Nobelova komiteta.

A uz to, nije presedan. Već je ranije Nobelovu nagradu dobio ruski pisac Aleksandar Solženjicin, prije svega za svoje kapitalno djelo "Arhipelag Gulag", iako je Solženjicin također autor vrhunskih klasičnih književnih djela iz kojih se izdvaja remek-djelo "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča". Ako Nobelov komitet nije svojevremeno imao snage (i hrabrosti) nagraditi Varlama Šalamova, primjerice, za epohalne "Priče s Kolime", onda je sa Svetlanom Aleksijevič na neki način ispravio tu nepravdu.

Otežavajuća okolnost

Sa Svetlanom Aleksijevič donekle je ispravljena još jedna nepravda, a radi se o zapostavljenosti žena pri dodjeli Nobelove nagrade za književnost. Nezamislivo je, primjerice, da tu nagradu nisu dobile Marguerite Yourcenar ili Flannery O'Connor, a dobile su je prosječne ili ispodprosječne autorice, poput Pearl Buck ili Elfride Jelinek.

Jesu li se švedski akademici u Dylanovu slučaju željeli pokazati hrabrim i inovativnim? Ne vjerujem, i to zbog jedne frapantne činjenice: Nobelov komitet još nikada dosada nije nagradio pisca žanrovske proze. Ove se godine kao jedan od pritajenih favorita spominjao i Stephen King, što bi, po mojemu mišljenju, bio dobar izbor.

Čak je za pojedine pisce pripadnost žanrovskoj niši bila otežavajuća okolnost. Postoji onaj stereotip o Georgesu Simenonu, "ocu" inspektora Maigreta, po kojemu bi taj pisac zasigurno dobio Nobelovu nagradu da je napisao dvanaest romana. Međutim, on ih je, po nekim podacima, napisao preko petsto, iako je Simenon bio autor i zapaženih romana koji su pripadali "ozbiljnoj književnosti".

Jedini primjer koji mi u ovom trenutku pada na pamet, da je nagrađen pisac čiji je bitan dio opusa i žanrovska proza, je Doris Lessing koja je koncem sedamdesetih i u prvoj polovici osamdesetih napisala jedan ZF serijal koji je kritika smatrala lošijim dijelom njezina opusa, ali, eto, nije se pokazao ni kao uteg, ona je dobila Nobela unatoč tome, a ne zbog toga, što je velika razlika.

Vječiti kandidat

Cijeli je niz žanrovskih pisaca koji su u toj formi napisali vrhunska književna djela. John Le Carre je, na primjer, pisac koji je zasigurno obilježio jednu epohu u svjetskoj književnosti, iako je pisao špijunske trilere, te par krimi romana, a čak je jedno vrijeme jako dobro kotirao na kladionicama uoči objavljivanja dobitnika Nobelove nagrade.

Nobelov komitet nije se usudio čak niti na svojevrsni kompromis. A imao je bezbroj prilika za to. Primjerice sa švicarskim dramatičarem Friedrichom Dürrenmattom, najpoznatijim po dramama "Posjet stare dame" i "Fizičari", koje su napisane, između ostalog, i u formi krimi zagonetke, a manje je poznato kako je Dürrenmatt također pisac genijalnog krimi romana "Sudac i njegov krvnik", u kojemu je glavni lik smrtno oboljeli inspektor Hans Bärlach. Taj roman je u bivšoj državi objavljen u dva navrata, 1961. i 1975. godine, u vrijeme kada je književnost bila mnogo važnija stvar nego danas.

Ili jedan drugi pisac, Graham Green, čiji je veći dio romana napisan u formi trilera. Green je osamdesetih bio vječiti kandidat za Nobela, kao danas Haruki Murakami, Margaret Atwood ili Annie Ernaux. Po mojemu sudu radi se o jednom od najvećih propusta Nobelova komiteta. Je li tome kumovalo Greenovo koketiranje sa žanrovskom prozom?

Tu su, zatim, George Orwell i Aldous Huxley, iako su pored svojih slavnih distopija koje su ih proslavile napisali i cijeli niz "ozbiljnih" knjiga, i to izvrsnih, pogotovo Orwell. Huylejev "Kontrapunkt", na primjer, tipični je primjer "velikog" romana kakve je Nobelov komitet najčešće nagrađivao. Međutim, "Divni novi svijet" je vjerojatno bio fatalni uteg.

Poljuljani dignitet

Primjer Kurta Vonneguta također je indikativan u ovom pogledu: zasigurno se radi o piscu koji je trebao dobiti Nobelovu nagradu, međutim Vonneguta se povezivalo sa ZF supkulturom zbog njegova sjajnog načina oneobičavanja vlastitih tekstova. Je li to razlog zbog kojeg nije dobio Nobela? Mislim da jeste. Kada možemo očekivati iskorak u ovom smislu? Granice između "ozbiljne" i žanrovske proze izbrisane su već poodavno, prije više od pola stoljeća, ali nitko to izgleda nije javio švedskim akademicima?

Postoji li način da se vrati poljuljani dignitet Nobelove nagrade koja iz godine u godinu gubi na ugledu? Postoji. Prije nekoliko godina, kada je Nobelov komitet zbog seksualnih skandala odlučio napraviti jednogodišnju pauzu u dodjeljivanju nagrade, pojavila se vrlo ozbiljna inicijativa koja je čak i došla u završnu fazu, a radilo se o dodjeli takozvanog "alternativnog Nobela". Međutim, pisci koji su ušli u uži izbor, među kojima je bio i vječiti štokholmski favorit Haruku Murakami, javno su objavili da ne žele primiti tu nagradu.

Postavlja se pitanje zbog čega su tako postupili. Pa zbog toga što u tom slučaju nikada ne bi dobili "pravog" Nobela, jer od opjevane taštine pisaca veća je, čini mi se, jedino taština koja postoji kod članova književnih žirija, uključujući tu, naravno, i članove Nobelova komiteta, koji su, izgleda, svojim arbitriranjem postali u vlastitim očima veći od Borgesa ili Umberta Eca. Ne bi me začudilo da za koju godinu predsjednik Nobelova komiteta iziđe prvog četvrtka u listopadu pred novinare, pa kaže: "Nobel go to..." Da zatim napravi teatralnu pauzu pa tek onda izgovori ime dobitnika.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.