Neprijatelji i "neprijatelji"

Slušajući radosnu ciku što je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta radost zapravo svagda ugrožena. Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila, a može se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba nikada; da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini, da čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan kad će na nesreću i pouku ljudi, kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu.

Albert Camus, Kuga

Imati neprijatelje znači postati njihov rob. Mir ne dolazi uslijed pobjede nad protivnikom. Pravi mir sastoji se u tome da nikad ne stvorimo neprijatelje.

Mia Couto, Mač i koplje

Fašizam nije izmišljotina Benita Mussolinija, on mu je samo dao ime. Fašizam je postojao puno prije Mussolinija i Adolfa Hitlera, kao fenomen koji predstavlja obilježje vremena u kojem se budi nevaljali ljudski gen, iza kojeg obavezno uslijedi val nasilja. Albert Camus, sudionik francuskog pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata, u svom slavnom romanu "Kuga" opisuje fašizam kao epidemiju kuge, čiji bakcil "čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima".

Početkom studenog u Splitu, u prostorijama Gradskog kotara Blatine, skupina od oko pedeset zamaskiranih osoba, odjevenih u crne majice i kape, nasilno je prekinula obilježavanje Dana srpske kulture, koje je organiziralo Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. Kulturna večer trebala je započeti u 19 sati, a u sklopu programa bili su planirani nastupi pjevačkog zbora, dramske sekcije, violinistice te mladog plesno-pjevačkog ansambla iz Novog Sada koji čine učenici gimnazije.

Generali nemaju djecu…

Događaj je tim ružniji jer su nasilnike predvodili ljudi od četrdeset, odnosno pedeset godina. Imaju li ti ljudi vlastitu djecu, da parafraziram Vladu Gotovca iz njegova čuvenog govora iz kolovoza 1991. godine pred Komandom 5. vojne oblasti u centru Zagreba. "Generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija, nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje, nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove, nema doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca jer nisu im bili očevi." 

Nasilnici su tražili od posjetitelja priredbe da se raziđu. Rekli su članovima Prosvjete da "ne mogu održati nastup" te da "nema mjesta takvom programu u mjesecu kada se obilježava pad Vukovara". Skupina je skandirala i ustaški pozdrav Za dom spremni. Na sreću, tijekom incidenta nije bilo fizičkog nasilja i povrijeđenih osoba.

Nasilje se, zatim, poput epidemije, proširilo na cijelu Hrvatsku. Na udaru su se, u Rijeci, po splitskom scenariju, našli sportaši iz Srbije čiji su kombi okružili zamaskirani muškarci. Nekoliko dana nakon toga dogodio se novi incident, u Zagrebu, kada su mladići u crnim kapuljačama skandirali ustaški pozdrav ispred Srpskog kulturnog centra u Preradovićevoj za vrijeme otvaranja izložbe posvećene srpskom kunsthistoričaru Dejanu Medakoviću. Srećom, u oba slučaja, zbog pravovremene intervencije policije, nije bilo ozlijeđenih.

Vrijeđanje osjećaja

Izlika nasilnika je bila ta da se ne smije u studenom, kada se obilježava tragični pad Vukovara, održavati bilo kakva manifestacija srpske manjine u Hrvatskoj, jer to vrijeđa "osjećaje branitelja". Nitko se ne zamara pitanjima o kojim se to konkretno branitelja radi, jer sam uvjeren da velika većina hrvatskih branitelja ne razmišlja na ovaj način.

Uređena država funkcionira po Ustavu i zakonima koji proizlaze iz njega, a ne prema nečijim osjećajima. Znači li to da ako nečije osjećaje vrijeđaju, na primjer, homoseksualci, da netko ima pravo provoditi nasilje na njima? Na žalost, Plenkovićeva vlada je oportunistički pokazala "razumijevanje" za "osjećaje" nasilnika koji se licemjerno pozivaju na Domovinski rat, što je dovelo do daljnje eskalacije. 

Ovdje je riječ isključivo o umjetnom stvaranju neprijatelja, jer nasilni pokreti i skupine, bez obzira na ideološki predznak, ne mogu funkcionirati bez jasno definiranog neprijatelja. U svom neobjavljenom romanu "Legenda o tišini", čija se radnja odvija u Hrvatskoj, odnosno u fiktivnoj Europskoj federaciji, opisao sam distopijsko društvo budućnosti, gdje su glavni neprijatelji režima – pušači.

"Kada ne bude cigareta, odnosno pušača, bit će netko drugi... muslimani, homoseksualci, kršćani... bilo tko na koga će netko u jednom trenutku uperiti prst. Možda i liječnici... kada jednog dana razviju dovoljno dobre robote. To je prvenstveno antropološko, a ne ideološko pitanje", kaže jedan od likova iz romana.

Neprijatelj kao zmija kojoj treba smrskati glavu, na što sam aludirao u romanu, prvi put se spominje u biblijskoj "Knjizi postanka", u kontekstu vječnog rata između roda ženina i roda zmijina: "Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu."

Bez kontrole

Strah od zmije predstavlja zapravo duboko ukorijenjeni ljudski strah od smrtnog neprijatelja. Čelnik tajne službe na jednom mjestu u romanu kaže kako nije dovoljno samo stvoriti neprijatelja, već mu treba, nasiljem, s vremena na vrijeme dati na važnosti.

Uslijedio je incident u Zagrebu, kada su na Trgu bana Jelačića, po istom scenariju, napadnuti učenici iz Splita. Nasilje se širi kapilarno, o čemu na najbolji način svjedoči novi splitski slučaj, koji je uslijedio nakon zagrebačkog, kada je došlo do sukoba "istomišljenika" unutar Splita, čime su po tko zna koji put potvrđene riječi njemačkog pastora Martina Niemöllera: "Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist. (...) Kada su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni."

Znači li to da će Vlada poduzeti opsežne mjere za zaustavljanje nasilja tek u slučaju kada budu napadnuti političari, što se nikada neće dogoditi, jer nasilnici uvijek i isključivo napadaju slabije? Vladajući se za vlastite guzice trebaju zabrinuti tek u slučaju kada nasilnicu skinu maske, što je znak da im ništa više ne stoji na putu, da su pobijedili.

Hrvatska, na žalost, sve više podsjeća na Srbiju, gdje je došlo do gotovo potpunog raspada civilnog društva. Razlike između Srbije i Hrvatske ipak su poprilično velike. U Srbiji je nasilje institucionalizirano, koje Aleksandar Vučić može zaustaviti kada god to poželi, odstupanjem s vlasti i raspisivanjem novih izbora, što su glavni zahtjevi izneseni na studentskim prosvjedima, dok je u Hrvatskoj riječ o procesima nad kojima više nitko nema kontrolu, do čega je doveo oportunizam Plenkovićeve vlade. Ono što je zajedničko i jednima i drugima je to što su neprijatelje stvorili od ranjivih manjinskih zajednica, srpske, odnosno hrvatske manjine.