Svaki
dan napravite nešto što vam je jako mrsko. Na taj način ćete se naučiti
bezbolno nositi s odgovornošću.
Mark
Twain
Odgovorni
smo za ono što radimo, ali i za ono što ne radimo.
Voltaire
U bosansko-hrvatskom javnom prostoru sve je prisutnija priča o trećem, hrvatskom entitetu, koju je svojim istupima inicirao Max Primorac, zaposlenik utjecajne američke konzervativne zaklade Heritage, koja podržava Donalda Trumpa, koji je posljednjih mjeseci postao medijska zvijezda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Njegove bliske veze s Donaldom Trumpom, ako na trenutak zanemarimo Trumpovu nepredvidivost, čine priče o trećem entitetu, bez obzira na brojne nedoumice, uvjerljivijim nego ikada prije.
U intervjuu koji je dao televiziji Večernjeg lista prije nekoliko mjeseci, Primorac je jako dobro detektirao aktualno stanje u Bosni i Hercegovini, koje je najbolji argument za osnivanje famoznog trećeg entiteta:
"Rekao sam da je Bosna i Hercegovina propala država. Svatko tko promatra izvana, 30 godina nakon Daytonskog sporazuma i nakon potrošenih milijardi dolara, vidi da je zemlja na rubu raspada. (...) Nakon 30 godina, u Bosni i Hercegovini ne postoji puni suverenitet. Postoji europski diplomat s krajnjim ovlastima i troje stranih sudaca u Ustavnom sudu BiH. Ako nemate suverenitet, nemate ni državu. Nažalost, BiH je – ponavljam – propala država. Pokušaj stvaranja građansko-bošnjačkog identiteta nije uspio. Takav identitet ne postoji i upravo je to uništilo šanse ove zemlje da krene naprijed."
Primorac je, također, jako dobro detektirao položaj Hrvata. Upozorio je da su Hrvati u Bosni i Hercegovini "frustrirani jer ne mogu birati vlastite legitimne predstavnike" te da bi, u slučaju gubitka mehanizama zaštite u Domu naroda, "postali građani drugog reda". Kao trajno rješenje predlaže formiranje trećeg, hrvatskog entiteta. Što dalje, Primorac ne objašnjava.
Priča o trećem entitetu je jeftina politička magla kojom podjednako manipuliraju i bošnjačke i hrvatske stranke. Treći entitet bošnjačkoj strani već više od dvadeset godina služi kao izlika za politički inženjering na štetu Hrvata, a hrvatskoj kao daleka utopija koja će riješiti sve njihove probleme.
Zaboravlja se da je Federacija BiH podijeljena u deset županija koje funkcioniraju kao zasebne federalne cjeline. Od njih deset, tri su većinske hrvatske: Posavska, Livanjska i Zapadnohercegovačka, dok su dvije mješovite, Srednjobosanska i Hercegovačko-Neretvanska, u kojima postoje zaštitni mehanizmi kolektivnih prava, i Hrvata i Bošnjaka. U čemu je onda problem?
Tko je Hrvatima priječio da na tim područjima formiraju krovna tijela koja mogu učinkovito zastupati hrvatske nacionalne interese. Hrvatski narodni sabor (HNS) bio je sjajan korak u tom smjeru, koji se, na žalost, pretvorio u instrument kojim je HDZ, minornim ustupcima, pacificirao oporbu, zbog čega su neke stranke već poodavno istupile iz HNS-a.
Mjesto člana Predsjedništva je u tom kontekstu nevažno, iako, naravno, zbog elementarnog samopoštovanja, treba inzistirati da se to promijeni. Postavlja se pitanje zbog čega je HDZ pristajao na to svih ovih godina. Zbog čega u jednom trenutku nisu bojkotirali izbore koji su se provodili mimo Ustava? Zbog čega je Republika Hrvatska pristajala na diktat Bruxellesa, koji je svim silama gurao bošnjačku "građansku" utopiju? Zbog čega Hrvatska nije bojkotirala posjete Željka Komšića Bruxellesu? Jedini logičan odgovor je taj da je "predstavnicima" Hrvata prioritet ostanak na vlasti, pri čemu koriste Komšića kao ključni argument, a ne narod u kojega se licemjerno kunu.
Prema stanju u većinskim hrvatskim županijama možemo gotovo sa stopostotnom sigurnošću utvrditi kako bi funkcionirao famozni treći entitet. Posavska i Livanjska županija, bez obzira što su svih ovih godina Hrvati u njima imali neograničenu vlast, ogledni su primjeri iseljavanja Hrvata. Je li i to krivnja Željka Komšića?
Nedavno sam na Bljesku pisao o Ministarstvu kulture i sporta koje vodi HDZ-ova ministrica Sanja Vlaisavljević. Ukratko ću ponoviti najvažnije: već tri godine fondovi za kinematografiju i izdavaštvo, osnovni segmenti kulture, ne funkcioniraju zbog samovolje ministrice. Kultura se svela na promenade koje pod ministričinim prozorima izvode kulturno-umjetnička društva i amaterske skupine. Je li to model po kojem će funkcionirati ministarstvo kulture u hipotetičkom trećem entitetu? Najvjerojatnije da jeste, pošto HDZ ne čini ništa da se katastrofalno stanje u ministarstvu dovede u red.
Institucija odgovornosti, temelj svakog demokratskog društva, u hrvatskom korpusu praktički ne postoji, niti je, na žalost, ikada postojala. Mogao bi, po sjećanju, navesti niz primjera, ali ću ovdje navesti samo jedan, gdje je slična praksa dovedena do apsurda.
Dan-dva uoči Nove godine, na Radiju Herceg-Bosne emitiran je intervju s Bojanom Domićem, ministrom prosvjete, znanosti, mladih, kulture i sporta u Vladi Srednjobosanske županije. Tema razgovora bila je kurikularna reforma u osnovnim školama koje nastavu izvode po hrvatskom planu i programu, a koja se ove školske godine provodi u drugim i sedmim razredima. Prvo polugodište je u Srednjobosanskoj županiji završeno bez novih udžbenika. U svim ostalim županijama, u čijim se školama nastava izvodi po hrvatskom planu i programu, učenici su u prvom polugodištu imali nove udžbenike.
Ono što u cijeli ovaj slučaj ulijeva mrvicu optimizma je profesionalni odnos novinarke Radija Herceg-Bosne Manuele Bojo, koja nije dopustila ministru da se brani besmislenim floskulama i neartikuliranim rečenicama, već ga je uporno prekidala tražeći konkretne odgovore.
Dva navedena slučaja, neodgovornost i voluntarizam svemoćnih "hrvatskih" ministara, puno su destruktivnija po opstojnost Hrvata nego lik i (ne)djelo Željka Komšića ili njegova eventualnog nasljednika, nesretnog Slavena Kovačevića. Ako HDZ misli na sličnim principima graditi treći entitet, bez obzira što se pod tim podrazumijeva, onda on nikome ne treba, osim potkapacitiranim političarima, kao jeftina izlika i bacanje prašine u oči vlastitim biračima.
Na početku sam naveo lucidni aforizam Marka Twaina, koji možda vrijedi u demokratskim društvima, dok u Bosni i Hercegovini definitivno ne vrijedi. Ne moraju naši političari eutanazirati vlastitu savjest, jer je nisu ni imali.
Na kraju, jedno važno pitanje koje "teoretičari" trećeg entiteta uopće ne spominju: Što s Hrvatima i prostorima koji će ostati van trećeg entiteta? Računaju li na njihove glasove? Vjerojatno računaju i vjerojatno će ih i dobiti, što je i neka vrsta poetske pravde, jer svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.
