Crni leptir

Turski sud nedavno je poništio odluku Kemala Ataturka, tvorca moderne Turske, koja je donesena 1934. godine, a kojom je dotadašnja istambulska džamija Aja Sofija dobila status muzeja. Ovo "turski sud" treba uzeti s velikom dozom ironije. Promjenu statusa Aja Sofije inicirao je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koji je u proteklom desetljeću potpuno prebrisao sekularni karakter Turske, pretvorivši je u orijentalnu despotiju, tako da nitko nije niti sumnjao kakvu će odluku donijeti sud.

Ovo pomalo podsjeća na jedan detalj iz romana "Jesen patrijarha" Gabriela Garcije Marqueza. U tom romanu ostarjeli diktator svaki put dobije glavni zgoditak na nacionalnoj lutriji. Usprkos tome, žitelji te države i dalje nastavljaju igrati lutriji, zavideći pomalo svom "voljenom" diktatoru na sreći koja ga prati. Nacionalna lutrija iz Marquezova romana po svojoj predvidivosti neodoljivo podsjeća na odluke turskih sudova po kojima je Erdogan uvijek u pravu. Je li ova odluka rezultat oslabljene Erdoganove pozicije, neka vrsta simboličke jeseni turskog patrijarha koji oslabljenu poziciju nakon gubitka vlasti u Istambulu pokušava na ovaj način ojačati? Pogotovo ako se uzme u obzir i njegova izjava koju je dao neposredno nakon odluke istambulskog suda, u kojoj je najavio "oslobađanje džamije Al-Aksa" koja se nalazi u Jeruzalemu. Nije jasno na kakvu je vrstu "oslobađanja" mislio Erdogan, jer se Al-Aksa i danas koristi kao džamija.

Za razliku od Aja Sofije, Al-Aksa je izvorno djelo islamske arhitekture. Džamija se nalazi na jeruzalemskom Brdu hrama, svetom mjestu tri velike svjetske religije: judaizma, islama i kršćanstva. Sagradio ju je kalif Omar kada su muslimanski Arapi osvojili Jeruzalem 638. godine. Radi se o trećoj džamiji po važnosti u islamskom svijetu, nakon džamije  Masdžid al-Haramau Ćabi i Poslanikove džamije u Medini. Erdogan je ovom izjavom gurnuo prst u oko Izraelu, jer je mjesto na kojem se spomenuta džamija nalazi jedna od neuralgičnih točaka koja opterećuje izraelsko-palestinske odnose.Erdoganovo "oslobađanje" se stoga tumači kao "oslobađanje" starog dijela Jeruzalema koji je pod izraelskom upravom.

Ovim činom Erdogan je nesmotreno i populistički gurnuo prste u oči civiliziranog svijeta, iako je prenamjena Aja Sofije prije svega namijenjena vlastitim biračima, pogotovo onima u najvećem turskom gradu. Ovih dana, tako, Erdogan je snimljen unutar Aja Sofije u trijumfalističkoj pozi. Ova fotografija kod svakog onoga koji imalo poznaje povijest ove monumentalne građevine može izazvati tek prijezir, fotografija na kojoj vidimo grotesknog pauna koji se kiti tuđim perjem, za što nema nijedan valjan razlog osim spomenutog.

Aja Sofija (HagíaSophía, odnosno Božanska Mudrost), remek-djelo bizantske arhitekture, smatra se jednim od najsmjelijih arhitektonskih ostvarenja uopće. Stoljećima je bila uzor bizantskomu crkvenom graditeljstvu, a izvršila je i veliki utjecaj na osmanlijsko graditeljstvo. Od 1985., Aja Sofija je na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine. Građena je od 408. do 415. godine. Uništena je u požaru stotinjak godina kasnije, 532. godine. Ponovo je izgrađena za samo pet godina, od 532. do 537. godine. Njena unutrašnjost je 70x75 metara, a četiri ogromna stupa nose kupolu promjera 32 metra na visini od 65 metara. Godine1453., nakon što su Osmanlije zauzele tadašnji Carigrad, Aja Sofija je pretvorena u džamiju. Nekadašnjoj bazilici dograđeni su minareti, a izvršene su i velike preinake u unutrašnjosti monumenta, te malterom prekrivene veličanstvene ikone koje su se nalazile unutar crkve.

U Aja Sofiji odigrao se i jedan od najvažnijih povijesnih događaja uopće, koji je u velikoj mjeri oblikovao današnji svijet, a radi se o crkvenom raskolu koji se dogodio 1054. godine. Nakon što je papin izaslanik na oltaru Aja Sofije izopćio carigradskog patrijarha Mihaila i njegove istomišljenike, patrijarh je uzvratio istom mjerom što je dovelo do podjele kršćanstva na istočno (pravoslavno) i zapadno (katoličko).

U Bosni i Hercegovini ova je Erdoganova odluka u nacionalističkim i radikalnim vjerskim krugovima naišla na nepodijeljeno oduševljenje, kao i na poslovičnu šutnju "građana" što je nastavljanje "građanskog" guranja glave u pijesak, jer se ova odluka izravno tiče i Bosne i Hercegovine. Profesori na Fakultetu islamskih nauka, Enes Karić i HilmoNeimarlija, reagirali su na jedini ispravan način u tekstu koji je objavilo "Oslobođenje". "Odluku o poništavanju statusa muzeja i vraćanju statusa džamije Aja Sofiji u Istanbulu smatramo višestruko spornom. Smatramo da se ovaj čin ne može opravdati historijskim razlozima i potrebama muslimana, da je simbolički kontraproduktivan i da je civilizacijski štetan. (...) Smatramo da su se u odnosima među religijama, društvima i imperijama u prošlosti mogli i trebali naći mnogo jači razlozi za zadržavanje dosadašnjeg statusa Aja Sofije, negoli za njegovu promjenu. Svijet je danas povezan kao što nikada ranije nije bio i susretanje religija u miru i uzajamnom poštovanju preče je od međureligijskog nadmetanja u svakom trenutku i na svakom mjestu", napisali su između ostalog. Ovim riječima se uistinu nema što dodati.

Povijest religijskih prisvajanja, preinaka, rušenja ili spaljivanja tuđih bogomolja stara je valjda koliko i povijest religija. Ovo je za Bosnu i Hercegovinu vrlo važno pitanje zbog toga štoto i danas opterećuje odnose u društvu. Postoje dva primjera koji su slični donekle sa slučajem Aja Sofije:radi se o bihaćkoj Crkvi svetog Ante i Crkvi svete Marije u Jajcu, koje su nakon osmanlijskih osvajanja pretvorene u džamije. Željko Ivanković, u jednom svom tekstu posvećenom Erdoganovoj odluci, navodi podatak kako je Gazi-Husrev beg u pročelje "svoje" sarajevske Begove džamije ugradio impozantne stupove koje su graditelji prenijeli s katoličke katedrale iz Vrhbosne, koju su nakon toga srušili do temelja.  

Pogotovo je u tom smislu sporna jajačka Crkva svete Marije sa zvonikom svetog Luka, jedna po svemu jedinstvena građevina. Crkva je 1528. godine pretvorena u džamiju nazvanu po sultanu Sulejmanu I. Nekoliko je puta oštećena u požaru, a gotovo u cijelosti je izgorjela u požaru 1832. godine, nakon kojeg su od građevine ostali samo zidovi, te od tada više nije u upotrebi.Danas taj objekt, koji ima status nacionalnog spomenika, svojata Islamska zajednica, pozivajući se na nekakvu misterioznu sudsku odluku koja po svojoj "pravnoj utemeljenosti" nije daleko od onoga što čini notorni turski predsjednik.

Ovaj pucanj u vlastite noge turskog predsjednika, Turskoj ne može donijeti ništa dobro. Pogotovo ne može donijeti ništa dobro muslimanima u zapadnom svijetu, koji će ovim Erdoganovim činom vjerojatno biti dodatno stigmatizirani. A što zauzvrat dobiva Turska? Novi molitveni prostor? Ne. To je samo jedan u nizu populističkih poteza turskog predsjednika. Doduše, ne treba se pretjerano uzbuđivati oko ovoga: Aja Sofija je preživjela i nadživjela neusporedivo moćnije vladare od Erdogana, a nadživjet će nesumnjivo i njega. Fotografija koju sam spomenuo u tekstu to na najbolji način dočarava. Na njoj Erdogan podsjeća na noćnog leptira koji kruži oko gigantske svjetiljke koja će mu kad-tad spržiti krila.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.