Kamo dalje, rođače

Završili su još jedni parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj. Rezultati su, vjerujem, svima već poznati. Dogodilo se prvorazredno iznenađenje: uvjerljiva pobjeda Plenkovićevog HDZ-a. To je s jedne strane možda najbolje rješenje za Hrvatsku, bez obzira voljeli tu stranku ili ne. Protekli mandat Plenković je u dobroj mjeri 'potrošio' na čišćenje stranke od konzervativnog, desnog krila stranke koje je ovom pobjedom u potpunosti marginalizirao,, te sada ima pred sobom čistu situaciju u borbi s gospodarskom krizom koja se najavljuje na jesen.

Prilikom svakih izbora u Hrvatskoj obavezno se ponavljaju dvije stvari: priča o dugim redovima na biralištima u Bosni i Hercegovini, te nagađanja o tome kako će se novoizabrana vlast postaviti prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Obje ove priče su deplasirane i besmislene, ali usprkos tome uvijek iznova se podgrijavaju.

Ponovilo se to i ovaj put. S tim da je, za razliku od Republike Hrvatske, izlaznost birača u Bosni i Hercegovini nešto veća u odnosu na hrvatske parlamentarne izbore iz 2016. Bez obzira na konstantne priče o tome kako Hrvati iz Bosne i Hercegovine 'odlučuju' o životima građana Republike Hrvatske, te priče osim dnevno-političkih konotacija nemaju neko dublje utemeljenje.

U vrijeme kad je takozvana 11. izborna jedinica davala jedanaest parlamentarnih zastupnika, po pravilu isključivo iz reda HDZ-a, ta je priča imala smisla. Hrvatski parlamentarni izbori podsjećali su na partiju šaha u kojoj je HDZ u startu imao kraljicu viška. Međutim, nakon što je izbornim pravilima taj broj sveden na tri, ona je postala deplasirana. Bez obzira na gužve na biralištima u Bosni i Hercegovini, broj zastupnika se ne mijenja, a tri zastupnika u konačnici nikada dosada nisu predstavljali odlučujući faktor za formiranje vlade u Republici Hrvatskoj.

Pogotovo je ta priča postala besmislena u prošlom sazivu Sabora, koji je karakterizirao jedan fenomen koji je u velikoj mjeri pokazao njegove demokratske deficite, a to su takozvani žetončići. 'Autor' ovog 'slikovitog' izraza je doživotni (?) zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

Ovogodišnje 'gužve' na biralištima u BiH više su rezultat poprilično oštre 'konkurencije' u 11. izbornoj jedinici, gdje je uz HDZ ovaj put jaku listu imao i Most nezavisnih lista, a tu je bio i sada već bivši zastupnik u Saboru Željko Glasnović kojega je podržavao Domovinski pokret Miroslava Škore. Ovdašnji HDZ se po prvi put našao u situaciji da se mora mnogo više potruditi da bi Andreju Plenkoviću priskrbio tri 'ruke', jer su se predviđali jako neizvjesni rezultati, što su nagovještavale sve predizborne ankete, međutim dogodilo se nešto nepredviđeno, neka vrsta SDP-ovog 'crnog labuda'.

Čovićev HDZ svoj je dio posla odradio 'besprijekorno', bez obzira što se pokazalo da Plenkoviću te tri 'ruke' nisu od presudnog značaja. Ali, što se kaže, od viška ne boli glava. Čak te 'tri' famozne ruke ovaj put nisu problematizirali niti iz SDP-a, što bi s njihove strane možda bilo i licemjerno, jer su upravo njihovi žetončići osigurali Andreju Plenkoviću relativno miran protekli mandat.

Potpuno drugačije stoje stvari s predsjedničkim izborima, gdje, iako se to nikad dosada nije dogodilo, glasovi Hrvata iz BiH mogu biti presudni. Čak se dugo vremena provlačila teza kako je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila Ivu Josipovića zahvaljujući glasovima iz Bosne i Hercegovine, iako se pokazalo da to nije točno. Ovdje se treba prisjetiti gužvi na izborima u vrijeme kad je kandidat za predsjednika bio Stipe Mesić. Nikada nitko niti prije, a niti poslije Mesića nije u tolikoj mjeri homogenizirao bosanskohercegovačke Hrvate. U gužvama na biralištu u banjalučkom konzulatu, na primjer, bilo je čak i slomljenih ruku.

Druga stvar koju sam spomenuo je odnos novoizabrane vlade prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. S tim da u toj priči sada, kad je sasvim izvjesno da je Hrvatska dobila novog-starog premijera, nema gotovo nikakvih nepoznanica. Ipak, Bakir Izetbegović je u svojoj izjavi povodom ovih izbora, poput papagaja, ponovio otrcanu mantru o 'miješanju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine.' Izetbegović, naravno, ne problematizira utjecaj Turske. 'Mi' možemo raditi što god hoćemo, pa i kršiti Ustav, dernečiti s Erdoganom u Zetri, i to se nikoga ne treba ticati. Drugim riječima: 'Gospodo Hrvati, odjebite!' Zanimljivo, slične lamentacije rjeđe se ponavljaju kada je riječ o Srbiji, iako je upliv srpske politike u Bosni i Hercegovini mnogo jači, destruktivniji, pa i dosljedniji, ako hoćete, bez obzira što to u pojedinim slučajevima značilo.

Možda je razlog tome i to što je odgovor na prigovore koji dolaze iz Sarajeva najčešće bahat i bez rukavica. Najbolji primjer je nedavno Vučićevo odbijanje pomoći Sandžaku pogođenom epidemijom koronavirusa, kada je ponuđenu pomoć iz Bosne i Hercegovine bahato nazvao uvredom. A o uplivu 'najdražih okupatora' iz Istambula, da ne govorimo. Podrazumijeva se kako je to njihovo prirodno pravo. Nastranu to što reakcije ovoga tipa nemaju više doticaja s realnošću, da je to samo politikantsko dodvoravanje vlastitim biračima.

Pitanje je koliko Republika Hrvatska uopće može pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini, bez obzira na 'dobru volju' Andreja Plenkovića. Previše je tu faktora u igri, a najvažniji je to na koji će se način prema tom problemu postaviti Europska unija, odnosno 'smjer' Zagreba i mitskog Bruxellesa danas je identičan, pogotovo s politikom kakvu vodi Andrej Plenković koji zasigurno neće solirati u odnosu na tu politiku. Najveći prigovori Plenkoviću s desnice su upravo njegove 'bliske veze' s Bruxelesom. I to je nešto što u Sarajevu malo tko želi vidjeti, jednostavnije je vrtjeti vestern sižee iz devedesetih.

Zatim, tu je i pozicija Europske unija koja je slabija nego ikad. Postavlja se pitanje što tu onda može Vlada Andreja Plenkovića, bez obzira na Plenkovićeve loše ili dobre namjere. Interesi SAD-a i Europske unije u Bosni i Hercegovini  nisu kompatibilni i to je problem na koji se ovdje rijetko ukazuje.

Bosni i Hercegovini, pa i Hrvatima, da rezimiram, ne može ni dragi Bog pomoći, ukoliko ti procesi ne krenu iznutra. A sudeći po Izetbegovićevoj izjavi, izostanku čestitke HDZ-u na izbornoj pobjedi, pa i na političku krizu kojoj se ne nazire kraj, Izetbegovićeva politika ni ne pomišlja izići iz rovova iskopanih devedesetih, dok se 'hrvatska' (Čovićeva) politika nije baš mnogo odmakla od praznih i besmislenih fraza o europskom putu, i to preko Zagreba.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.