Zemlja svih naših nedogovora

Stara narodna poslovica kaže da dogovor kuću gradi. Zanimljivo, ta poslovica je potpuno ista kod sva tri konstitutivna naroda, isto znači, isto se piše, samo, eto, da ne bude baš sve u liver, neki mogu napisati ovu poslovicu i ćirilicom, a nekima dosta i na latinici.

No, pisali je mi ovako ili onako, ta poslovica, makar joj značenje itekako dobro znamo, ne prima se baš najbolje na ovom našem tlu. Kad malo prizovem pamćenje u pomoć, čini mi se da već odavno ovdje nema nikakvog dogovora, a pogotovo nema onog koji kuću gradi.

Evo, uzmite za primjer nekoliko zadnjih situacija – nema dogovora o rezultatima popisa, odnosno metodoligiji zbrajanja (tu ni Ćiril ni Metod izgleda ne bi pomogli!), pa ne znamo koliko nas bješe 2013. Još malo pa će to postati sasvim irelevantan podatak, s obzirom da će prije 2023. na vrata nego što se ovi naši dogovore.

Onda, nema dogovora oko Mostara, taj show se, izgleda, ima emitirati i u narednoj sezoni, sa svim istim glumcima i statistima.

Da skratim, u nas nema dogovora manje ili više ni oko čega živog. Tek kad nas stisnu sa strane i zavrnu sve pipe, onda se kao natjeraju nešto dogovoriti. Pa kako će onda kuća išta valjati?

Od Italije '90. do Francuske '16. , pa sve do Sudnjeg dana…

Povijest našeg pregovaranja je jako duga, a isto toliko je duga povijest našeg međusobnog nedogovaranja. Gotovo sve što smo ovdje pregovarali nismo ni dogovorili. Svi vajni nedogovori koji se u nizu ponavljaju samo su nastavak folklornih običaja da se sjedne za stol i ništa ne dogovori. Ili se, kao, dogovori, ali se sutra kaže da nije to uopće tako dogovoreno.

Evo već četvrt stoljeća se to tako radi na ovim našim prostorima, posve isti film još od onih famoznih sastanaka šestorke, čelnih ljudi nekadašnjih YU republika. Sjećate se onoga kad su pred rat Franjo, Slobo, Alija, Kiro, Momir i Milan obilazili vile i ljetnikovce bivšeg predsjednika i zamajavali sve živo da mogu postići neki dogovor o budućnosti tada zajedničke nam države.
Kako se oni tad ništa ne dogovoriše tako je u modu ušlo da sve što se pregovara ne mora biti i dogovoreno. A zašto bi? Kao da se kome oko toga podnose računi?

Nit' pametniji popušta, nit' gluplji propušta.

I tako mi dvadeset pet godina gledamo kako se razni folklorno i kežualno sastaju na kojekakvim dogovorima, sjednu, malo popričaju, onda odu nešto pojedu i popiju – i ništa! Uglavnom, jedino što se dogovori je da se opet sastanu i „pokušaju se dogovoriti“. Naravno, rezultat opet bude isti. A kontiuitet jalovosti je jedina konstanta.

Od Daytona dva, tri putića…

Naravno, reći ćete da griješim i da je bilo u međuvremenu i dogovora. Kojih to? Daytonski sporazum i njemu slični? Ah, ma to se baš i ne pika kao neki dogovor, jer to nije imalo nikakve veze sa onim da se sjedne i pošteno dogovori kako će se sagraditi kuća. Nema tko nakon Daytona nije objašnjavao svojima kako je to, eto, tako, moralo se, jebiga, stisli Amerikanci, pa smo pristali…

Ili, recimo – ma to smo mi samo taktički potpisali, da prođe stiska. Pa da, malo tko Daytonski sporazum nije silovao sve ove godine, pokušavajući ga izmijeniti, redefinirati ili zaobići – ili ga tumačiti samo njemu razumljivim jezikom.

U osnovi, kakav dogovor – takva i kuća, to sam već rekao. I zašto se više ičemu čuditi? To što fasada tu i tamo popusti je zapravo još i odlično, s obzirom na temelje od papira na kojem je zapisan jedan dogovor uz zavrtanje ruku i nakon kojeg se nikad više nije pošteno sjelo s namjerom da se dogovorimo bolje, jače i po mjeri svih. I u dobroj namjeri. Onoj koju je Enis Bešlagić spomenuo neki dan, pa se svi ushitili kao da je Šemso zmaj pa rignuo pet metara dug vatreni oganj i popržio par prvih redova.

Bugi je htjela, ja bugi joj dam

Ali, šta'š. Mi smo navikli. Ne bunimo se kad se ne sastanu, ne bunimo se ni kad se sastanu, a ne dogovore. Ne tražimo odgovorne i krivce. I ne pozivamo na polaganje računa. Zapravo, kad bolje razmislim – kao da postoji dogovor na nivou čitave zemlje da se ne talasa i da se kulira na ama baš sve. I gotovo svi od tri milijuna i šesto tisuća (ne znamo je li toliko, nisu se dogovorili ovi oko popisa) stanovnika ove zemlje nevjerojatno poslušno poštuje taj dogovor! I to ne onako preko neke stvari, kako se poštuje Daytonac, nego baš temeljito ga poštuju!

I ako vas tko upita koji nam je to dogovor temelj zemlje, vi mu recite da to nije Daytonski sporazum, nego ovaj nigdje zapisani, a stalno prisutan dogovor o neizmjernoj ljubavi stanovnika Bosne i Hercegovine prema grupi Status Quo i njihovom velikom hitu „Whatever you want!“.