Zamisli, brate, da u nas gori neboder!

U Londonu je izgorjela čitava zgrada, dvadeset i sedam katova, u samo jednoj noći sve je otišlo u dim i pepeo. Neki stanari su izgubili život u plamenim jezicima koji su u toj  londonskoj noći lizali uz neboder. Mnogi su se izvukli iz ovog ili onog razloga, neke je spasila puka sreća, neke položaj stana, a neke lagan san ili savjestan susjed, kakvih valjda i tamo ima, barem da ih na prste jedne ruke možeš izbrojati.

Teško je to i zamisliti – legneš sasvim spokojan, odgledao si par epizoda omiljene serije, nekoliko puta zadrijemavši, jedva se nekako natjerao oprati zube i to nakon što je žena rekla da neće spavati s tobom ako to ne učiniš, da bi se nakon gnjavaže četkicom u dvokoraku sjurio na krevet, u slobodnom padu, baš poput friško ustrijeljene prepelice.

Udahnuo si duboko dok ti je na tren kroz glavu prozujala misao jesi li ostavio uključen alarm na mobitelu, onaj isti koji će ti zvoniti u šest i pol ujutru da ne prespavaš odlazak na posao. Rekao si sam sebi da sto posto jesi, to nikada ne zaboraviš i upao u još jedan čin spavanja.

Alarm će možda i zvoniti, ali ti ga nećeš više nikada čuti. Bio si preumoran, nenaspavan i obično imaš pretvrd san. Nisi čuo pucnjavu prošle godine, kad su lovili onog dilera s kata ispod, nećeš čuti ni plamen i lomljavu stakla ovaj put. 

Dibu danbu

Žena je po tome nešto bolja od tebe, spava s jednim okom uvijek otvorenim i trza se i na najmanji šum, zna te probuditi u neka doba i viknuti kako trebaš provjeriti je li ono netko čačka oko vaše brave. No, baš neki dan joj je doktor prepisao lijekove za smirenje i još dodatno za spavanje. Stres na poslu je prejak i teško se nosila sa svim ti sranjima. Odlučila je reći da, doza joj je taman. Posve dovoljna da zaspe u hipu, sasvim dovoljna da ne čuje lomljavu, zlokobni huk vatre i jauke s donjih katova.

Zamislite da spremite djecu na spavanje i upadnete u rutinirani svršetak večeri iz gornjeg scenarija. Vjerujem da je i kod vas nešto slično, uostalom, ovako po nekim istraživanjima liježe sasvim prosječna obitelj. Ni na kraj pameti da se nešto može dogoditi, na kraju krajeva, neće valjda nevolja na vas?

A opet, kad prokontaš, zašto ne bi baš vas? Niste u Londonu, a vidite da se i kod njih događa. Živite na drugom kraju svijeta, dolje niže šupku, tamo gdje sve nepravilnosti koje će se otkriti oko ove londonske zgrade nisu iznimka, nego umalo pa pravilo. 

Zgrada u kojoj živite starija je, recimo,  od ove londonske bar deset godina, građena je čvrsto i solidno još tamo 1963. Stan je do sad promijenio nekoliko vlasnika, a vi ste ga renovirali 1998. Možda i 2008. Možda i jučer. Vi možda jeste, ali susjed iznad vas nije, pa i dalje koristi stare instalacije iz vremena kad je Tito još bio mlad i naočit.  

Duša mu na jednu utičnicu u čitavoj sobi zakačiti produžni na kojem su i televizor i kompjutor, dva punjača za mobitel i ruter, na onom slobodnom je često  zimi i grijalica. Ispadaju osigurači, ali ništa za to – on stalno stavlja one jače, ima kuma koji to zna!

S kim to vi živite?

Susjeda ispod nema običaj iznositi veš na balkon, ali zato suši robu na kvarcnoj.  Pegla i puši u isto vrijeme. Susjed preko puta, baš vam se neki dan hvali, naroljao se i zaspao s cigaretom. Kaže da ni cigarete nisu kao nekad, kakav je panj bio u ovoj, sama se već na polovici ugasila. Sreća, pa kod nas nema plinskih instaacija, ali pokoja boca se u zgradi uvijek nađe.

Unatoč svemu, ne plašite se požara, a možda bi trebali. Ako bude gusto, teško da ćete si moći pomoći, na kraju krajeva – tko vam je ovo stavljao novu fasadu s izolacijom, ima li taj materijal kakav certifikat, garanciju, je li zapaljiv? Ne znate, niste pitali, ali vjerojatno netko u zgradi zna? Kad ste zadnji put pogledali hidrante u stubištu? Znate, one crvene kutije u kojima se kriju crijeva za gašenje požara i na koje se mogu prikačiti vatrogasci u slučaju ne daj Bože? A s Bogom se, pogotovo  u gradu u kojem je više od pola zgrada napravljeno prije, pedeset ili, evo, još malo pa pedeset godina, nije igrati.

U gradu ima i zgrada koje su takorekuć' nedavno napravljene, instalacije su moderne (ako nepozanti izvođač radova nije nešto muljao s kineskom  proizvodnjom i štedio gdje je stigao), ali u stubištima su samo prazne crvene limene kutije. Nepoznat netko odlučio je još u ranim danima postojanja zgrade ukrasti crijeva i odnijeti ih na selo, ionako tu u zgradi nikome ne služe, bolje da su u kavadama ili smilju. Kad ga je pošlo otuđio je i komplet hidrant, nek' se nađe.

I uglavnom – nikom ništa! Nit' se tko buni, nit' kome fale.  Nema svaka zgrada dosadnog „predratnog“ predsjednika kućnog savjeta koji inzistira da se crijeva provjeravaju, obnavljaju – i zaključavaju. Osim takvih „atavizama“ zapravo malo koga u ovom gradu boli ku*ac za zlu ne trebalo situacije. Često se, rekoh već,  najveći broj stanara u zgradama uopće ne sekira oko mogućih izvanrednih situacija. Najmanje se sekiraju oni koji su navikli da njih zanima samo dokle je njihova međa, a za ostalo ih zaboli uho.

Kolektivno stanovanje nije njihov đir, navikli su živjeti kao svoji na svome, pa niti plaćaju održavanje niti ih smiješ pitati. Prepoznat ćete ih po stavu. Nova fasada ima prepust na njihovom dijelu, ogradili su (ne ostaklili, nego baš ogradili) balkon, po principu „mimosvijet“ ili su sami sebi ofarbali fasadu u boju koju im voli žena, bez obzira što je ostatak zgrade dijametralno suprotne boje! Ima toga još, ali da ne gubimo vrijeme…nisu mnogo bolji ni neki koji se vole pohvaliti da su uzorni stanari.

Plamenko, Žarko i Vatroslav

A Grad Mostar? Pitajte za statistiku koliko hidranata je u haustorima ispravno, koliko ih je uopće uključeno i koliko je u gradu zgrada sa ispravnim crijevima za gašenje požara? Koliko zgrada ima osiguran prilaz za vatrogasna kola, odnosno pred koliko zgrada nije zakrčen prilaz i ljudima i vodi? Na prvu da vam kažem, nemojte se truditi. Koga boli neka stvar?

Na kraju krajeva, iz Gradske uprave će vam reći da su nudili upravitelje zgrada, kao neku vrstu moderne kapitalističke zamjene za nekadašnji Dom za gazdovanje, ali se većina stanara po zgradama, iako su spremni braniti kapitalizam kao osobni izbor i do krvi, ovaj put ponašala partizanski, suprostavljajući se stranim zavojevačima svim silama! Udarili na neprijatelja k'o Sava Kovačević čim im se spomenulo nekakvo davanje novca za održavanje.

Hajde to što su otjerali ove, nego ništa ne rade da se sami pobrinu oko zgrade. Otpuhnute fasade, propali balkoni, podrumi puni starih deka i namještaja, stolarija kako kome padne na pamet,  a zamisli kakve su instalacije unutra?

A gle, čak i u šupku svijeta bi se trebalo znati koga ćeš u slučaju požara u zgradi tužiti. Znamo da papir sve trpi, ali bez papira ništa, čak i ovdje. Ali, ovdje nit' tjeraju ovi odozgo, nit' se ovi odozdo brinu. Tišu mišu. Ovi u Engleskoj će nekoga već uhvatiti za vrat, odvjetnici, nekima bounty killeri, a nekome korektori društvenih anomalija, istjerati će stvari na čistac - onaj koji je odgovoran će i odgovarati. Pljuštat će kazne i odštete.

A što ćemo mi? Hoćemo li, kao i uvijek, u neznanju  opaliti po vatrogascima? A ne po sebi? I po prvom susjedu koji je minirao svaki prijedlog da se nešto čini?  I svi skupa pritom zaboraviti što smo sve propustili do sada učiniti da bi stanovanje održali sigurnim. Sjećate li se, krenulo je još od mansardi, neki su mislili – OK, to je valjda to, ali nastavilo se sve do današnjeg dana općim neosjećanjem za zajedničko, bilo da je u pitanju stanovanje, bilo da je u pitanju odgovornost za isto.

Zajedničko harmonično stanovanje, ludom radovanje

Čast izuzecima, ali Mostar je jedna velika, kompletna groteska od stanovanja u zgradama. Nema krovne organizacije koja bi nas natjerala da se uljudimo. S druge strane, nema ni projekata i ambicija da se to učini. S treće, totalno dehumanizirana gomila spavača je u gradu, ne žele dati novce ni za živu glavu, po njima što je tu, tu je.

Život na visini je opasan i samo puka sreća nas još uvijek spašava od londonskog scenarija. U kompletnoj nekulturi stanovanja faktor sreće je nekim čudom još uvijek na našoj strani. Ali, nekoliko sarajevskih primjera iz ne tako davne prošlosti trebali bi nas itekako zabrinuti. Vatra je vražja, dođe kad joj se najmanje nadaš…i ne bira. Ako si ti obnovio i renovirao, ne znači da su i ostali to učinili.