Vođa na biciklu i ostale bajke

Nemali broj nas Balkanaca dijeli ove slike po društvenim mrežama, tek malo manji broj nas uz zalijepljenu sliku ne postavi i prigodan žučni komentar tipa „Jebem onoj svoj našoj trojici sve po spisku…“, proklinjujuć' sudbu kletu i mjesto rođenja.

Zapravo, već nekoliko godina traje teror forwarduša u kojima tamo neki političar pokazuje savjest i to da je svjestan da je tek običan lik na usluzi građanima, a ne neko ultimativno božje davanje. Svako malo izađe onaj danski premijer koji na biciklu dočekuje francuskog predsjednika (uglavnom mi je smanjen ton, pa nešto ne znam je li pritom od sreće legao i na ono zvonce) – i nakon što vidim svu tu količinu sheranja i pozitivnih reakcija ovdje kod nas, malo mi nedostaje da viknem onoj trojici – e, gotovo je, nema više, narod je progledao, što ste se vozili u crnim Audijima – vozili ste se! Od sad vam je biciklom, a kome se ne sviđa – ima i pješke!

Čuj, je li to bilo samo fol?

A onda se, kao i obično, malo gricnem za jezik i zaustavim lude konje u galopu koji praše vanjskim rubom ovoga mozga – ipak znam ja nas, jeb'o ti nas!  Iako sve te slike običnih, skromnih i nadasve poštenih zapadnih predsjednika dijeli ovdje i kurta i murta, od onih koji vazdan igraju ulogu profinjenog i prosvijetljenog svijeta koji egzistira iznad ovog mulja (dok mu netko ne proturječi, pa se učas spusti na nivo kafanske tuče) – do onih koji i dalje na profilnoj imaju nacionalna ili navijačka obilježja (što mi odmah budi sumnju u bilo kakvu racionalnu vezu između onoga koji dijeli sliku i slike kao takve), nekako sam sumnjičav prema bilo kakvom postojanju stvarne požude u našoj svjetini da im se predsjednici jednog dana voze na biciklu ili, ne d'o Bog, piče drumom u autobusu, gužvajuć' se sa radništvom i seljaštvom.

Naime, nije nam prvi put da lažemo, prihvaćajući, naizgled, zapadne norme i konvencije, a zapravo nemamo nikakvu stvarnu namjeru izaći iz balkanskog mulja u kojem egzistiramo i u kojem i predsjednik mjesne zajednice ima potrebu da se pojavi u crnoj limuzini, u kojem predsjednik lokalnog ogranka vladajuće stranke (a malo koja na nekom nivou ovdje ne vlada)ne može bez da za mandata nekako ne iskamči auto za „vas život“ – i u kojem se hektolitri benzina troše na iznova uzaludno kruženje političara u prirodi.

Vidi, majko, one budale!

A zašto je to tako? Pa, jednostavno, naš čovjek laže kada kaže da bi sutra jedva dočekao političara koji odbacuje limuzine na račun bicikla, naš čovjek ti u oči laže kada kaže da bi jednako poštovao gradonačelnika koji se vozi u Q nekog rednog broja, kao i onoga koji bi na posao i s posla dolazio u žutom busu gradskog prijevoznika.

Naš čovjek samo izgleda kao rezolutno spreman na promjene, on glasno psuje i prosvjeduje, ali u stvarnosti on laje samo sa sigurnog odstojanja, u provjerenom društvu – i iza leđa. Što god da ste čuli, to vam se tek pričinilo da evo samo što nismo izvrnuli stvari na pravu stranu, jer slušate krajnje bijesno pljuvanje po političarima, ali naš čovjek što je više bliži tim istim političarima postaje sve umiljatiji, da bi se na kraju uvukao u šupkovnu kućicu sretno mašući repom.

Lažu oni, ali lažemo i mi!

I to je jedan ukorijenjeni fetiš u kojem naši ljudi zapravo uživaju, ali vam kurvanjski malo tko od njih to želi i priznati. Ne, on će radije lijepiti zapadne političare na biciklima na svoj FB profil  i bijesno silovati tastaturu u tobožnjem obračunu sa našim crnolimuzincima koje prati tri nivoa osiguranja, samo da bi odigrao ulogu, ali kada prestane biti glumac i ugasi laptop, on će biti jednak sivoj balkanskoj masi koja zapravo političare u crnim limuzinama, sa pozamašnim računima na bankama i čitavom svitom ispod sebe, zapravo životno treba!

Jer, kako, pobogu, za sve svoje probleme optužiti tamo nekog smiješnog, posve običnog lika na biciklu – ili tamo nekog Faletara koji čeka u redu za kartu vlaka? Kako pronaći očitog krivca za sve što vam je loše pošlo i još gore došlo u životu, ako ga nećete pronaći u zadriglom i nezasitnom vođi, koji je upregnuo čitav jedan sistem u svoje kočije i suspregnuo ga s mafijom, crkvom, iluminatima, masonima, vladarima svijeta, svemircima, ljudima gušterima i zombijevskom armijom glasača?

Idealna kulisa za kukavan svijet

Kako opravdati nedostatak vlastite građanske hrabrosti, nedostatak  inteligencije i nedostatak volje da ne živiš kako već živiš, ako ne sa nekim „od tko zna koga tu postavljenim“  voždovima,  koji te, eto,  jašu tko zna koliko godina i još im pritom ti osobno, kao i masa drugih poput tebe, prišivaš gotovo nadljudske moći kontrole svega i svačega – od natječaja za čistačicu u lokalnoj školi do odnosa sa Putinom.

Sve to bi klinac dobio s onim biciklistima! Kako, pobogu, optužiti za svoj jad i bijedu nekoga tko je isti kao i ti, čak i gori od tebe? Dok ti voziš novog polovnog dizelaša iz dvije tisuće i neke, ne treba ti nekakav blećak na biciklu. Tebi treba nadljudski faktor, vođa koji, za razliku od običnih ljudi koji se stiskaju u danu sa 24 sata, na raspolaganju ima dan koji traje 96 sati, s obzirom kako sve živo kontrolira i na svemu ima svoju šapu i koji, usput, ima bitno bolji auto od tebe. Nekoliko njih.  Ne treba tebi država u kojoj se ljudi brinu još samo oko ekologije i nekih tamo nekih lijevih prava, tebi treba država u kojoj i zidovi imaju uši, a oni gore te karaju – i u kojoj ćeš reći da sve što ne valja dolazi otamo, a ne od tebe.

I zato nikad nećemo imati predsjednike bicikliste i predsjednike na sećiji u busu i vođe koji piče drumom pješice. Sve što ćemo imati su forwarduše u kojima lažemo, kao i obično, da ne želimo sve ovo, a zapravo smo odavno pristali da i ne znamo i očito nećemo drugačije.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.