Tata, hoće l' bit' rata?

Čini mi se da me taj Treći svjetski rat prati otkad sam progledao. Majke mi, otkad znam za sebe stalno ga spominju. Ono, bit će Treći, garant! Samo, eto, ne zna se kad će, ali bit će. Sto posto. I sad je kao zagustilo, kao da ga se nazire, kao da se valja...

Kad sam bio ono pravo mali plašili smo se atomske bombe. Svi su bili uvjereni da je Albert E. ozbiljno govorio kad je rekao da će Treći započeti (i odmah završiti) atomskim bombama. U nas su ga tada ozbiljno shvaćali. Imali smo atomski zdesna i skloništa.Čak sam ziher da smo u nekoj od polica u stanu imali i neki priručnik koji je govorio kako se ponašati u slučaju da rokne atomska ili, ne daj ti Bože, hidrogenska bomba. Mala knjižica s petokrakom zvijezdom,dovoljno teksta i dosta ilustracija, pa su i nepismeni mogli skontati što im je činiti. Danas ti je, čini mi se,još teže ako si pismen. Kontaš, a ne možeš ništa.

Ales ist relativiše

Nije pisalo u toj knjižici tko će je roknuti, Rusi ili Amerikanci, ali je lijepo pisalo iza kakvog zida se skriti, što jesti i što (ne) piti u slučaju eksplozije. U međuvremenu atomsku bombu nabavili mnogi, a mi pobacali priručnike i zatrpali atomska skoništa. Kao, ne treba to nama. I fakat, nema nonšalantnijeg naroda na svijetu od nas. Volimo se toliko strašiti Trećim svjetskim ratom, svaku fuka začinimo pričomo njemu, a apsolutno ništa ne radimo da ga spremni dočekamo.

Kako smo organizirani i kakve smo glave stavili na važna mjesta nama i elementarne nepogode (obrati pažnju na riječ elementarne!) prave ogromne probleme. A kako, jadan, ne bi taj Treći svjetski rat!

No, mi kuliramo, glavno je reći da bit će Trećeg, a na pripremi se ne radi apsolutno ništa! Kao onaj prek-prek-preklanjski snijeg, tako nam dođe i Treći. Svi se sjećamo koliko nas je tada osvijestio, ali garantirano nas nije opametio. Jer, stavljam 100 maraka odmah na okladu, da opet padne onakav snijeg isto bi nam bilo! Isto, potpuno ista frka, isti problemi, isto neće biti lopata, netko ukrao, isto neće biti para za Civilnu zaštitu jer je netko ukrao. Jedino neće Jerko Lijanović, iz objektivnih razloga, paradirati u uniformi general –pukovnika, nego će netko drugi svježe uniformiran u zapovjednika nepostojeće sile preko televizije kazivati šupljake dok narod mrije pod sniježnim nanosima.

I opet će se hrabri pojedinci iz gorskih službi spašavanja podmetnuti, opet će pojedinci svoja muda hladiti da pomognu drugome u nevolji, a oni koji za to svaki mjesec umlatiše silne pare će opet biti generalno nespremni. I za Treći, i za poplavu, i za snijeg, i za požare.

Spremni za srat'

A kad pogledaš sve te silne institucije, sva ta silna radna mjesta rekao bi čo'ek da smo mi spremni za sve, pa da će barem deset tih savjetnika, dvadeset referenata, barem trideset parlamentaraca i pokoji ministar znati što nam je raditi u slučaju da pukne i da dođe taj Treći. Da će munjevito ustati čim osjete prijetnju i kao u američkim filmovima učas znati što im je činiti. Aha, ali malo sutra...

Padoše mi, evo, na pamet gas – maske. To smo nekad imali. U onaj vakat. E, baš u onaj isti vakat kad je tiskana ona knjižica o ponašanju u slučaju atomskog napada. Imamo li mi to? Hoće li to netko dijeliti ako rokne,odnosno prije nego što rokne? Ima li tko da malo pročisti atomska skloništa dok nije kasno? Ima li netko da zna postoje li ta skloništa uopće ili su u njima još uvijek prolupani bjutici, teretane i pokojne videoteke? Ima l' 'ko nadležan da nešto organizira u ovoj zemlji? Nema, ali manje – više svi će rado reći da samo što nije Treći. I k'o pomalo se obradovati zbog toga, jer je ovako baš dodijalo.

I fakat, gledam ja tako nas i točno mi jasno zašto vazda izvučemo deblji kraj. Kad god kakav rat, mi ga u donjem vešu i prazne glave dočekamo, a najviše ga zazivamo. A što ako zbilja grune? Nit' se imaš gdje skriti, nit se imaš čime suprostaviti. Jedino se nadam da će nas, čak i ako ga bude, Treći ovaj put zaobići. Jer sad smo doslovno u donjem vešu, golo mudo, nebitan faktor,nemamo čime ni požar ugasiti, a kamoli da se imamo čime u nebesa vinuti. Dočekat ćemo ga,doslovno, kao u onom davnom skeču – skromno u društvu obitelji.

I akobogda, samo ga gledati na televiziji. Da i mi jednom u životu imamo više sreće nego pameti.