Svi ti naši Rolingstonsi…

Prije tridesetak godina nisam o tome uopće razmišljao, ali sada kada je činjenica kako Mick Jagger ima 75 godina ne ide mi iz glave jedna misao. Naime, Jagger je, skupa sa Keithom Richardsom i ostalim Stonesima, potpuno prekucao igricu, poništio sva pravila i uspostavio nova. Uspio je u naizgled nemogućoj misiji – napuniti 75 godina i opet ostati idol omladine! Reći ćete da je pretjerano reći kako je Jagger  danas baš toliki idol mladima, pronaći ćete višestruko mlađe glazbenike na koje se mladi danas puno više lože, ali to svejedno ne poništava činjenicu da se za ulaznice Rolling Stonesa, uz ljude svih generacija, otimaju i oni koji su tek napunili osamnaestu.

Ne čuje se po djedovini

To ne može sakriti činjenicu da su Rolling Stonesi u međuvremenu u ropotarnicu povijesti kroz zadnjih nekoliko desetljeća poslali mnoge druge koji su pretendirali biti mlađi i veći idoli omladine. Čime dolazimo do novog momenta – umjesto da pristane na ulogu senilnog starca, pomaknutog u kut i pokrivenog dekicom, Mick je izborio biti ono što je prije njega bilo nemoguće – da netko od 75 godina ne pristane na sudačku nadoknadu u staračkom domu i rijetke posjete nasljednika koji jedva čekaju da stari prestane smarati sa svojim „during the war…“ pričama.

Upravo suprotno, Stonesi ne mare za vrijeme, za stare norme i pravila, i evo ih, točno 38 godina nakon što sam, kao šestogodišnji dječak prvi put pročitao tekst s naslovom „Zadnja turneja kotrljajućeg kamenja?“, žive život velike svjetske rock atrakcije, pa čak i kad pokatkad moraju na rutinsku operaciju srca. Savršeno se slažu uz koncept kontinuirane mladosti za koju su zapravo glavni krivci.

Industrija vječne mladosti

Naravno, Stonesi su ledolomci, ali nisu jedini. Današnji dosezi pop kulture slični su dosezima moderne medicine i industrije ljepote, pa samo koju godinu mlađi narodnjaci na našim prostorima, rockere da i ne spominjem, pune klubove, bazene i dvorane.

Dobro, rockeri uglavnom malo slabije pune bilo što, narodnjaci ovdje vladaju, no koliko god da mi je najtužnija stvar vidjeti olinjale punkere kako se u poznim pedesetim šutkaju pod binom, tako sam na prvu prilično obrambenog garda na činjenicu da deset puta prefarbani i retuširani folk idol, ili kraljica folka, izlazi pred ovdašnju mladost koja u deliriju diže ruke i u sebe trpa rijeke alkohola. Uhvati me načas želja da to ismijem, ali sjetim se Rolling Stonesa i zapravo skužim da je sve to u pet deka.

Ako može Jagger i danas mrdati guzicom i lascivno pjevati ono što je  pjevao kao dvadesetogodišnjak, ne vidim ništa sporno u tome da ostarjeli, ali dobrodržeći pjevač narodne (ili zabavne muzike) radi to isto.

Samo sportaši traju deset, petnaest godina...

Uostalom, teme o ljubavi, seksu, piću i krvoproliću su univerzalne, samo se, eto, nekad smatralo da starcima nema mjesta na bini i da već sa pedeset (godine u kojima nas je napustio, recimo, Toma Zdravković) jedino što pjevač može je dobiti stalni angažman u nedjeljnom popodnevu ili sličnim emisijama kolažnog tipa na televiziji. Glazba i idolopoklonstvo jednostavno je bilo rezervirano za mlađe i bilo je prirodnije da starija publika uzdiše za mlađom pjevačicom, nego da je obratno, da mlađa ekipa egzaltira stariju interpretatoricu tipa Severina.

No, danas vitalni šezdeset i nešto, a uskoro i sedamdeset i nešto godišnjaci, uredno nastupaju, kako po regiji, tako i po bijelom svijetu. Rolling Stonesi, Madonna i U2 negdje u zraku nad oceanom, a da toga nisu ni svjesni, križaju svoje turneje sa Željkom Samardžićem, Zdravkom Čolićem ili Lepom Brenom.  Ono što je nekad bilo fuj i nezamislivo, sada je normalno - a što je genijalno Elvis J. Kurtović najavio još krajem osamdesetih u svojoj pjesmi „Onaj sa ekrana“ (gdje idol zapaljene mlade obožavateljice otkriva kako nosi periku, vještačko zubalo i ima drvenu nogu). Ili kako je to lijepo jednom Johnny Štulić rekao – između talentiranog nogometaša ili rockera, odabrao sam ovo drugo, jer nogometaš traje deset godina – i ćao! Što ćeš, sve prolazi, samo mijena stalna jest!

Neće oni niđe!

I onda, nakon svega što sam vam ovdje napisao, preletim preko onih standardnih komentara tipa – „ovdje u nas vazda jedni te isti na vlasti“, „trebaju nam mladi ljudi u politici“, „ove stare treba poslati u zatvor, a postaviti mlade i neiskvarene…“.

Nasmijem se i sjetim se kako su te daleke 1981. neki novinari mrtvi – hladni slali Rolling Stonese u mirovinu predviđajući im zadnju turneju. A Stonesi se naredna četiri desetljeća vraćali stalno jači, sve bolje usvirani i sve veći i spektakularniji! I onda pogledam sve te naše idole – i siguran sam da im predstoji dug estradni život.

Raja se svako malo žari i pali, međugeneracijska solidarnost nikad nije bila jača, mladenački bunt praktično ne postoji ili je uljujan u NVO honorare, a da ne govorim da su lideri scene, baš kao Stonesi, iz godine u godinu sve jači, veći i bolje usvirani. Stoga, long live rock'n'roll! Ili, po naški, udri brigu na veselje!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.