Svakog čuda tri dana dosta!

Jedan sam od onih koji tvrde da ne treba ići po životne mudrosti dalje od naših narodnih poslovica. Iako mi je učenje tih istih poslovica i mudrosti u osnovnoj školi bila poprilična gnjavaža, danas sam uvjeren da je to apsolutni The Best Of ovih prostora i jedna od rijetkih stvari koje možemo ponuditi svijetu kao dokaz da je ovdje uvijek bilo i da još uvijek ima znakova inteligentnog života.

Vadeći iz naftalina za ponovnu upotrebu neku staru izreku skužiš da sve što se događa nije ništa novo, da se to događalo i prije i da je uvijek postojao netko mudar da to skuži i zapiše za budućnost, nadajući da mi iz budućnosti nećemo raditi greške kao on i njegovi – i da će nam njegove mudrosti služiti kao putokaz za prepoznati u životu razna sranja i seronje, lopovluke i lopove, gadosti i gadove. Ali, eto, izgleda da ih je narodni mudrac uglavnom džaba zapisivao.

Idu Grci, ispali im Turci!

I tako, da ne duljim i ne citiram izreke, ima već neko vrijeme trošim izreku da je „svakog čuda za tri dana dosta“. Vadim je k'o Clint Eastwood revolver, jer je za njom svakodnevna potreba. Okrenem se oko sebe, ljudi se nalože na nešto, da bi za nekoliko dana potpuno ignorirali to isto. U jednom trenutku su spremni skočiti i potući se oko neke stvari, a za koji dan to toliko izgustiraju da prebace kanal čim vide da je to na programu. Ali, džaba prebacujete, mediji uvijek nađu novu temu.

Ne treba ići daleko u prošlost, prije nekoliko mjeseci nismo mogli disati od Grčke i njihovog dugovanja, mediji su razvijali sapunicu o Tsiprasu i njegovom velikom NE bankama i MMF-u, a onda padoše Grci u zaborav, pojaviše se Sirijci, poplaviše izbjeglice svaku naslovnicu i pređoše svaku granicu. Pritom nisu Grci vratili dugove, niti su bilo što riješili, ali njihovo medijsko vrijeme je isteklo. I najednom nam nisu više pitanje života ili smrti, pače nezanimljivi su skroz. Zamijenili su ih „islamisti preobučeni u izbjeglice“, „mjenjači nacionalne i vjerske strukture Europe“, prve stotine izbjeglica osvjetlali su svi medijski reflektori, naredne tisuće umalo i laseri sa snajperskih pušaka, Mađari čas razmotavali, čas odmotavali bodljikavu žicu, pratili smo svaki prdež mađarskih i hrvatskih carinika i svaki euro koji potražuje Srbija po glavi izbjeglice – i na kraju opet kao sa Grcima – fade out!

Nakon prvih dvadeset tisuća izbjeglica koji su punili i po četiri ili pet prvih stranica novina i deset minuta vijesti na TV-u, a o portalima i da ne govorim, i oni se povukoše s naslovnica i odoše u drugu polovicu Dnevnika. A istina je da ih je kasnije izbjegličkom rutom prošlo puno više nego li ih je prošlo dok su kamere bile upaljene i Petra Laszlo podapinjala. No, potrošili su i oni svoj medijski kapacitet. Kako u Mađarskoj, tako i u Hrvatskoj, pa tako, evo, i kod nas.

Nas i Rusa skoro k'o Kineza…

Zamijenio ih je Putin i njegovi avioni nad Sirijom. Al' samo čekam za koji dan da se i ta svakodnevna priča o bombardiranju ISIL-a i bliskim susretima sa zapadnim avionima potroši k'o Krim i sranje u istočnoj Ukrajini. No, ne bojim se. Baš tada će nam stići i američki izbori, po svoja nova „tri dana slave“.

I tako, svakog čuda za tri dana. I, ako me sjećanje ne vara, podijelili smo se mi ovdje na nebitnom dijelu svijeta oko svakog čuda, žestoko se pjenilo i oko Grka i njihovih kurčenja, izvirali su po komentarima na portalima i facebooku sve neki novi antiglobalisti i socijalisti, nadajući se valjda da će Grčko NE značiti i to da će njima najednom banke oprostiti dugovanja kao i Grčkoj. Usporedo su se javljali i oponenti, i jedni i drugi vadili su argumente, čupali iz naftalina povijesne „činjenice“, te tako razabirali pravdu međ' nepravdom.

Eto, baš kao i u slučaju izbjeglica iz Sirije, gdje smo opet zapjenili i opet krenuli zauzimati civilizacijske borbene položaje. Pod medijskim udarom opet smo se razbrojali, iz korijena podijelili, jedni spremni da brane „civilizaciju“, a drugi da je hrane, jedni da biju izbjeglice, a drugi da ih bodre da uđu što dublje.

Isto radimo, evo, i po pitanju Putinove intervencije. Znam neke koji bi do unazad par godina ubili da im spomeneš Ruse, a danas su im Ameri toliko ogadili svijet da navijaju za Su-34 k'o da im ga ćaća vozi. To i ne kriju, nego šamaraju sve u šesnaest argumentima, nadmeću se u poznavanju svjetske i poglavito bliskoistočne povijesti, ulaze u sve tajne na pitanje „tko zbilja vlada svijetom“ i na redovnom su puškometu s onima koji isto ne vole Amerikance, ali Ruse još manje.

U sve se razumijemo, samo da nije do nas

I tako, medijska čuda se mijenjaju, svijet je globaliziran, pa smo i mi, kao dio svijeta, slabo imuni na reakcije. Makar se ni u čemu ne pitamo apsolutno ništa niti nas tko u svemu ovome šljivi, bili smo svakodnevno zabrinuti za Grčku, duboko uronjeni u izbjegličku krizu, a zadnjih dana ustajemo s Putinom i liježemo s njim.

Čudo za čudom, tri dana po tri dana… i prođe već godina dana od izbora. Kojih izbora? Onih na kojima je opet bilo puno obećanja. Onih pred koje ste grijali tipkovnice s jedne i tastature s druge strane. One pred kojima ste vadili povijesne „činjenice“ i gurali jedni druge iz Bosne i Hercegovine nazivajući se pogrdnim imenima i sve što ide uz taj folklor. Jeste, jeste, nemojte mi sad tu folirati!

I? Što ste na kraju dobili? Isto kao i slučaju Tsiprasovog NE bankarima - duplo golo! S tim da vas se grčki dug uopće ne tiče, izbjeglice su vas zaobišle koliko ste jadni, a Putina boli desno mudo za vas - ali izbori i obećanja bi vas se itekako trebali ticati. No, to što od obećanja ništa, ne tangira vas previše.

Ah, da, kužim, nemate vremena, upravo su primijećena gomilanja iranskih trupa na granici sa Irakom.