Sunčane cvike na otoku sreće
Hahaha, eno uhvatilo Islanđanina s prstima u pekmezu! Hahaha! Kaže mi jedan prijatelj – Jesam li ti rekao, svi smo mi krvavi ispod kože, prilika čini lopova, svi smo mi isti, nisu ovi naši ništa gori od onih vani!
Ma, da bih mu reč rekel… Nije da branim naše, ali fakat je taj island bio neka svjetla točka svima nama laicima, nekakva Šangri La zemlja u kojoj vlada red, rad i disciplina, a premijer biciklom dolazi na posao. I, eto ti ga đavle - propade nam vizija u sekundi zbog Panamaleaksa! Ode svjetlo na kraju tunela k'o da ga nikad nije ni bilo.
Ali nismo mi Island, reći će drugi. Čut ćete često ovih dana - Tamo čim su čuli da im je premijer Sigmundur odsvirao pogrešan dur, izašli na ulice, odmah dao ostavku, a mi ništa! I naši su lopuže, a to što ih nema na Panamaleaksu mora da je greška u printeru, izaći će oni kad – tad! Ali, čak i tada, mi nećemo biti na ulicama! Nismo mi, bola', Island!
Čuj mi ništa? Pa, evo i mi smo izašli na ulice! Pune ulice ljudi, a neki su se morali skloniti na terase pod suncobrane koliko nas je na ulicama. I kad je radni dan, naš narod je na ulicama, što pokazuje da smo uvijek beskompromisno spremni izaći iz okvira četiri zida i djelovati!
Nije sreća para puna vreća
Pjeva, čini mi se, Mladen Grdović, da za ljubav jedino što treba su žena, čovjek i more – i mala kuća od soli na obali. Nikad nisam bio neki ljubitelj zabavnih melodija, ali one su vražje, baš poput uholaže iz narodnih predanja. Slučajno ih negdje pokupiš, uđu u uho i ne daju se izbaciti. Rekao bi netko skoro kao genetska sklonost po kojoj mi kardemo, a Islanđani ne.
Nego, zabavnjaci…jednom čuješ jednostavan refren i još jednostavniju melodiju i kreneš ih sam sebi vrtjeti u glavi kao da ti ih je netko nalijepio posred mozga. Ljepilo zna držati i po čitav dan. A kad se konačno odlijepi sam se sebi načudiš što si uspio popušiti. Kakva kuća od soli na obali, kakvi bakrači? Niđe veze.
E, ne znam tko sve Grdoviću piše pjesme, ali da je taj ovih dana u Mostaru možda bi sam sebi rekao kako je ta kuća od soli jedno veliko sranje, a i more se komotno može odbaciti, jer za sreću sve što treba su sunce, cvike sa tamnim staklima (poznate u nas i kao sunčane), stol i stolice u bašti ugostiteljskog objekta - i fuka (sa sokićem ili mineralnom, a može i neka senzacija ili što je danas popularno).
Uzalud vam trud svirači
Možete vi trubiti kako je kriza, kako zemlja neizbježno tone, kako su popaljena crvena svjetla, možete vi podizati svijest o ovome ili o onome, možete spominjati Islanđane – ali džaba sve, nemate šanse protiv proljetnih radosti. A najveća proljetna radost je da se konačno može sjesti u baštu ili na terasu omiljenog kafića, nabiti cvike, okupiti istomišljenike i uživati do maksimuma kužeći suprotan i svoj spol kako se budi iz zimskog sna i otima sivilu masovnim izlaskom na ulice. Zašto paliti kontejnere i uzvikivati parole kad možeš zasjesti i gledati noge kako prolaze, liječiti oči na dupetima i bicepsima, milovati zjenice napupalim grudima? I sve to ugodno skriven iza vlastitih tamnih naočala.
Jednom je Vajta pjevao kako se pod tuđom maskom lakše živi, a ja bih dodao kako se pod sjenom vlastitih cvika s tamnim staklima svakodnevnica čini jednakom kao da si na oči nabio šarena stakla. Fakat, pogledajte se, svi raspoloženi, svi s osmijehom, pune terase, pune ulice. Nema love? Kako nema? Da nema love zar bi terase i kafane bile pune? Tko bi kupio cvike da nema love? Tko bi kupio nove košulje i majice? Nemojte mi samo reći da su to turisti!
La Island Bonita
Rano je za turiste, kasno je za sve ostalo, jedino ovo nam je ostalo! Uh, eto odličnog refrena ni iz čega, za Grdovića ili nekog drugog! Može i Vajta, ionako odavno nije imao hit.
Nego, da zaključim - Sunce, cvike, terasa i fuka – i odmah je ova zemlja po mjeri čovjeka. Odmah sve drugo padne u zaborav, odmah više nema nikakvih problema. A Island? Hu d fak is Island? Da imaju neko sunce i oni bi nosili sunčane. Da imaju ovo što mi imamo, kanuli bi se ćorava posla. Ovako, eto ih tamo…
