Sredi mi stalažu da ućeram Dačiju u garažu!

Zadnjih nekoliko dana su nam Rumunji malo razbili monotoniju, jer je stvarno otpočetka godine medijima forsiran izbor tema za razgovor uz kavu bio očajan i repetitivan – ili ćemo o Trumpu ili ćemo još malo o Trumpu! Naravno, alternativa je kao i uvijek ovo naše, uobičajeno, svakodnevno unutarpolitičko preseravanje, koje se čini kao scenarij nikad snimljenog filma „Beskrajan dan 3“ i od čega natiče mozak ako se previše zadaš.

I onda se, dakle, dogodi taj masovni izlazak na ulice Bukurešta, šjor Wigemark napisa onaj status na društvenoj mreži – i ispočetka stidljivo, a onda i malo glasnije krenu priča o potencijalnom novom buntovnom proljeću i kod nas. Opa, rekoh, evo ga… Opet se aktiviraše ljudi na Facebooku, nije dugo prošlo pojaviše se opet tamo i klasične zezancije – recimo, slika iz Bukurešta, sve puno demonstranata, a onda slika odavde, svi u kafićima. Naravno, pojaviše se i ovi aktivistički raspoloženiji s pozivom da se malo mrdne. Kao, ako mogu Rumunji, možemo i mi!

Dašta…

Neki ga i dalje zovu „bosansko proljeće“ tepajući mu kao majka koja diže sina lijenčinu u jedan popodne, neki ga ne zovu nikako, ali navijaju da se nešto mijenja (no, ako je ikako moguće bez njihovog sudjelovanja, truda i zalaganja), a većina, od koje sva moguća proljeća, pa onda i ljeta, jeseni i zime u ovoj zemlji zapravo ovise, uglavnom samo šuti i uzdiše, bez želje za bilo kakvim muvingom, ali sa uvijek prisutnom psovkom protiv političara/lopova koji uništavaju zemlju.

Većina tako sa psovkom na usnama lagano crkava u vlastitom sosu, luđačkoj košulji ili kako već ne zovu okvir u kojem živimo. Uz važnu napomenu da mi ovdje imamo univerzalni odgovor, ako nam netko spočita društvenu neaktivnost - lako je Rumunjima dizati se i izlaziti na ulice, ta ne žive oni u BiH!

Univerzalan odgovor, ali zato nimalo netočan…

Kosturi iz ormara i ostala ekipa

Što zapravo i ne čudi, jer nije teško prisjetiti se one „revolucije“ otprije točno, evo, tri godine i ne treba biti previše pametan pa ne raščlaniti zbog čega je završila kako je završila. Makar je imalo jak poguranac na startu i odlično prolazno na prvom mjerenju, „bosansko proljeće“ razbilo se o hridi svega onoga što se obično ignorira u ovoj zemlji, za što se pogrešno smatra da ne postoji ili se pred njim zatvara oči i u odnosu na što se čak i neki važni odrasli ponašaju baš kao djeca koja plašeći se mraka stisnu kapke misleći da će tako sigurno otjerati Babarogu.

A postoji. Za Babarogu nisam siguran, ali ovo postoji. Naići ćete na to svaki dan, ukorijenilo se toliko da nam je postalo dio DNK. Kao što u moru postoje hridine, makar svi mi kad kažemo more pomislimo na lijepu pješčanu plažu a ne na hridi, tako i u ovoj zemlji postoji kao hrid snažna protuteža svakom socijalnom buntu i svakom pokušaju da se isprave društvene devijacije. Možete pokušati to dezavuirati pričom o plažama po kojima skakuću nasmijana djeca koja se drže za ruke, možete sve farbati u vesele boje, pokušati skriti to šarenim panoima, možete pokušati podmititi ljude nekom kintom da se ne obaziru na to, ali memlava hridina će opet nekako naći svoje ključno mjesto.

Puno kapetana, a lađa nikakva

Ignorirati tu staru hridinu punu ljepljive trave, okoštalih koralja i školjkaša i na kojoj je, da se ne lažemo, izgrađena današnja Bosna i Hercegovina, je recept za propast svakog djelovanja u ovoj zemlji ala Rumunji zadnjih dana. Odnosno, djelovanje će, ma kako i iz kojeg izvora da bude pogurano i kuraženo, biti samo djelomično, ograničeno – i baš zbog te ograničenosti neuspješno. Razlog je to što je prije tri godine "proljeće" sličilo sceni iz filma kad kapetan nekog jedrenjaka po oluji želi pošto – poto provući brod kroz neki moreuz, naivno vjerujući da se u mraku ne kriju hridi i još naivnije vjerovati da je posada broda unisono spremna slijediti njegove zamisli. Život nije američki film i kapetan je lud, jer brod i ako bi prošao na drugu stranu bio bi neprepoznatljivo razvaljen i neupotrebljiv…puno elegantnije bilo bi zaobići sve, ići dužim, ali dugoročno kvalitetnijim putem.

Naravno da nisu Rumunji ništa bolji od nas, ali imaju jasniju sliku, oni se bore sa jasnijim uzrocima i s jasnijom odgovornošću vlasti. Dakle, imaju sve ono što mi nemamo, nismo si dopustili ili nam nije dopušteno da imamo. I zato, iako je poziv na bunt ovdje sasvim legitiman, ipak više sliči na pišanje bez da je prije izgovorene rečenice uopće provjeren smjer i brzina vjetra. Drugim riječima, ne možeš zvati nekoga da utjera automobil u garažu i skloni ga s kijameta ako su vrata garaže uža od širine automobila ili ako je garaža puna nabacanih stvari gdje se ne zna 'ko pije, a 'ko plaća. Jednostavno ne ide, jer samo može nastati još veća šteta.

Ravna Romanija...

I još jedna važna stvar, u zadnje tri godine i ovdje je u toku akcija „Ne računajte na nas“, u okviru koje dosta potencijalnog lakše zapaljivog materijala odlazi u druge zemlje. Jednostavno, bolje je brisati prašinu u tuđoj sređenoj garaži, nego gledati ovaj naš nered. Čista fizika, struja kreće područjem manjeg otpora, a revolucije nastaju samo tamo gdje ne postoji drugi izbor i gdje je dosegnuta točka pucanja.

U nas ovdje, u Hrvatskoj, u Srbiji, razloga dakako ima, opipljivi su, ali je i odušak otvoren. Reći ćete, možda, da i Rumunji imaju bogatu povijest odlazaka i da još uvijek idu. Da, ali lako je Rumunjima. Oni su neke druge stvari davno riješili. Njihova garaža je sređena. Nije neko čudo arhitekture, nije ni u liver, ali se zna gdje što stoji i ima prostora. Ne vire im kosti iz ormara niti se smiju duhovi sa stalaža…