Radiš li i ti u nerealnom sektoru?

Baš kao jin i jang, kao mrak i svjetlo, kao Batman i Joker, u ovoj zemlji postoje realni sektor i javni sektor. Iako mnogo puta u zadnje vrijeme ljudi mogu naići na taj izraz realni sektor, držim da ne kuže baš svi o čemu se tu radi, ali ne bih bio strog prema onima koji ne kuže, jer je u Bosni i Hercegovini sve postavljeno tako da se posebno teško kuži i ovaj realni i ovaj drugi sektor, što bi Kinezi rekli, ovaj  jinov jang – ili jangov jin, votever.

Realni sektor je svojevrsni egzil, da ne kažem, svojevrsna deponija za vaša nerealna očekivanja da će vam ova zemlja dati šansu da poput nekih drugih imate siguran posao, solidno plaćen, ne pretjerano zahtjevan, još manje odgovoran, ali posve u okviru vaše struke, odnosno zvanja.

Drugim riječima – realni sektor je sektor straha, uzburkana voda u kojem čak i ako upregnete svim silama može biti uzalud, jer je on  područje stalne borbe sa olujnim vjetrovima tržišta, epidemija prevrtljivog tečaja, beskompromisnog diktata kapitala te suludih zakona i pravilnika koje postavljaju institucije iz javnog sektora.

U realnom kao damaklov mač nad glavom vam visi stalni strah od stezanja kaiša, smanjenja plaće i otkaza, jer su naišla druga vremena, poslovna klima je za kurac (zahvaljujući i tromom javnom sektoru), jer su banke digle ruke, a odozgo nema poticaja, nego samo otimanja. To posebno važi za privatni dio realnog sektora, posebno onaj koji na neku čudnu foru još uvijek vjeruje da će sve ovdje biti u redu i da će zakoni tržišta očistiti žito od kukolja, da ne postoje štele na natječajima i da neki nisu jednakiji od drugih u smislu dobivanja poticaja i projekata, da će svima biti olakšica i kredita za razvoj.

Spletkaroši zvučnih titula

Za takvu podivljaju vodu realnog sektora, javni sektor čini se kao mirna bara, oaza u kojoj život protječe mirno, u kojoj sekiracije nema, a budućnost se može projektirati na narednih deset, petnaest ili dvadeset godina. Nema straha od toga da ustaneš ujutro i pročitaš kako ti firme više nema. U javnom sektoru čak i ako ti nestane stolice nađu ti neku novu. Nema straha od saznanja da je plaća zakasnila, jer vaši ako ponestane para imaju MMF.  Kad dođete u banku, ugoste vas kao čovjeka, pa se možete častiti finim kreditima, ne provjeravaju vas kao potencijalnog bombaša samoubojicu kao što provjeravaju ove iz realnog sektora.

U javnom sektoru je, čini vam se,  jedina sekiracija ne pokazivati se previše dosadnim novinarima i još dosadnijim kolegama koji bi mogli odati preko koje štele ste se zaposlili. Sve ostalo je uglavnom po mjeri čovjeka. Nema kile na želucu, nema kiselina, GERB-a i visokog tlaka. Odmor je odmor u punom smislu riječi, bolovanje i trudničko su sigurni kao što je sigurno da sutra stiže novi dan. Osim ako niste među onim manjim postotkom nesretnika koji u javnom sektoru zbilja rade, jer, moguće da ste primijetili, ima i tamo ljudi koji rade svoj posao, a možda usput znate neke koji tegle za njih desetoro. E, to su oni koje su uposlili jer netko mora i raditi, reći ćete.

Postoje li zbilja sve te babaroge i vukodlaci?

Dobro, stvari nisu uvijek crno – bijele, u nas je uvijek siva zona posebno razvijena - nisu samo privatnici u nemilosti loših planera i još gorih upravljača zemljom, mnogi radnici realnog sektora još uvijek su u državnim rukama i poput robova veslača u potpalublju veslaju udarajući o zidove trošnog broda, a da ni sami ne znaju kuda plovi njihov brod i hoće li potonuti skupa s njima već sutra ujutro. Činjenica je i da javni sektor mora postojati i da sigurno i u njemu postoje ljudi koji mogu i znaju, ali opća klima je takva, a protiv klime se ne može, da je javni sektor spas od muke, samo poljubi dupe i poljubi ruke. I definitivno da je realni sektor  u većini slučajeva skoro kao kletva, a javni sektor nagrada. A znamo kako se u našoj zemlji kune, a pogotovo kako se nagrađuje.

Nazovimo to zato pravim imenima – realni i nerealni sektor. Realni zato jer je takav odavno nazvan i definiran, uključuje sve one koji rade konkretne stvari - od poljoprivrednika i šumara, preko prerađivača i proizvođača, radnika na skelama i na putevima, građevinara i mesara, do trgovaca, prometnika, pa čak i uvoznika i davatelja usluga, turističkih djelatnika, prosvjetara i liječnika, koji nekoć nisu pripadali realnom sektoru, ali danas se realno žestoko bore na tržištu za svoju koru kruha. A zašto nerealni sektor? Zato jer većina može samo sanjati da će jednog dana doći tamo. Nerealni zato što se nekima čini kao da ne postoji, kao neka mitska zemlja Dembelija, kao carstvo gdje su kuće od čokolade, a prozori od marmelade…

Džaba skačeš, ljestvica je previsoko!

I kad vidiš kako se stiže u taj drugi sektor, kojim putevima treba proći i po čijoj preporuci, jasno ti je zašto mu je najbolji mogući naziv – nerealni sektor. On je samo za odabrane i one rijetke koji će činiti privid da i taj sektor nešto radi, a kad čuješ ili pročitaš kako se zovu sve te funkcije, sva ta kadrovska mjesta u nerealnom sektoru, prirodno je da uzvikneš – pa to nije moguće? To ne postoji!

Tek kad se susretneš sa „stručnim suradnicima za nadzor odjela za provjeru kvalitete nadzora“ ili „voditeljem odjela za koordinaciju radnih grupa i usklađivanje standarda“ shvatiš  da je čak i nerealan sektor stvaran. Uključujući i „referente za tople napitke“ i „voditelje odjela distribucije toplog obroka“, svi oni zbilja postoje, tapšu te po ramenu – i kažu – bit će bolje!

Od svega je valjda bolje jedino biti političar. Kad se izrotiraš na svim funkcijama, kad potrošiš sve nadzorne odbore, završiš na kraju međ' rodbinom u nekoj hladovini nerealnog sektora ili ubireš kajmak od dijela realnog sektora kojeg si održavao na životu sve ove godine.