Prdimahovina i baljezganje

U nas vazda rat drugim sredstvima. Oh, tako dosadno i predvidljivo! Prdimahovinasti politički fićfirići već su zauzeli strateške pozicije i jezik im je sve poganiji, baljezgaju gadarije, fabriciraju istine i zauzimaju oštre poze. Kako se veliki festival demokracije bude približavao, tako će njihove poruke biti sve beskrupuloznije i ratobornije.

U nekim drugim okolnostima bih rekao da je sve to legalno i legitimno u političkoj borbi, pod uvjetom da ta borba uopće nečemu vodi, ali ovdje, gdje svi politički angažmani vode samo jačanju bipolarnog poremećaja jednog davnog grada, mogu samo pljucnuti u stranu. Po mostarski, hraknuti.

Ekonomsko propagandni program

Sve te gromoglasne poruke vode u slijepu ulicu, ćorsokak, u kojem će, doduše, najglasniji pojedinci zaraditi još jedan mandat ili nešto budžetski pokriveno, ali će grad ostati sakat, s obzirom da se politika ovdje, izgleda, isplati samo ako si kontra nečega. I ako tjeraš inat, glumiš pravednost i optužuješ druge. Božesačuvaj da se, za promjenu, propagira neka suradnja i razumijevanje. Da se, umjesto prošlosti, malo poradi i na budućnosti.

Doduše, nije da raja ne voli da ih se loži na fajt. I da ih se kupuje petparačkim fantazijama o pravednosti, zaslugama i imanju prava na nešto. Da im se u oči sere kako imaju više prava od drugog, a taj drugi im je to pravo uzeo. I slične trice.

Partizanen und jaranen

Ponekad mi pred oči zna doći priča jednog starca, koji mi je kazao kako ih je onomad u partizanima, gdje su dospjeli kao sudionici zbjega iz popaljenih sela, komesar onako sirote i dronjave doveo na uzvisinu iznad grada i pokazao prstom dolje – prema tvornicama i vilama. I kazao, drugovi, kada pobjedimo, sve će ovo biti naše!  Moje i vaše. Tvoje i njegovo.

Starac mi se kleo kako je slatkorječivi komesar tako uvjerljivo pričao o mogućoj budućnosti da nije samo na licima drugova vidio ozarenost, nego mu se učinilo i da vidi kako im rastu očnjaci. Ili je to bio sve širi osmijeh, uzrokovan maštanjem o tome kako će kulacima uskoro doći kraj, a sve pripasti narodu. Već su se vidjeli kao gazde, pomisao da će oni biti gore žarila im je mozak. Toliko da se nisu stigli niti upitati – ako svi budemo gazde, tko će uopće onda raditi?

Ego je sletio!

Eto, sjetim se toga uvijek kada naletim na lokalnog političara koji, komesarski precizno, bifla raji kakav će svijet biti kad sve ovo, konačno, bude naše. I kad oni nonomo plate za sve. I kad mu raja oduševljeno kliče i lajka, primivši se k'o saučešće na legendu o konačnoj slobodi i gradu koji pada u naše ruke.

Baš kao što mi starac onomad reče kako, zapravo, nakon rata većina drugova ne vidje ništa od onih vila i fabrika, nego se opet vrati suđenom plugu, vjernoj krampi i lopati, tako se ja vama sad malo hoću posrat' u ćeif.

Baš kao što su se u ta doba uzročno - posljedični odmetnici sutra vratili krivljenju kičme u, doduše, nacionaliziranom poduzeću, tako ja vama sada kažem da ništa od današnje političarske prdimahovine nema i vas ne čeka ništa više nego li trenutno imate.

Bit će gusto, bit će 18:17!

Ostat će ista pata karata, kao posljedica sve te naoko efikasne, a suštinski jalove galame. Umjesto da ovlastite nekoga da dogovara, vi ćete dati glas onome tko će fol u fajt. Da sutra sve ovo, drugovi, bude naše. Moje i tvoje. A samo ćete, u izazvanom izbornom bijesu, pomoći komesaru da se uposli u kakvu foteljarsku službu, kao što starac meni prišapnu sudbu kletu njihovog zlatoustog, koji ih onaj dan izvede na proplanak i reče – kad mi pobijedimo, sve će ovo jednog dana biti naše!

Drugim riječima, samo tako nastavite i gulit' ćete i glođati i dalje istu polovicu. Ništa osim toga, sasvim sam siguran, dobiti nećete.  A za pojedince, koji će vas nategnuti na istu foru, referirajući se na 1992., ili 1993., posve sam siguran da im neće biti teško. Bit će i dalje redovna. S malo radnih dana i puno paušala. I beskrajnim mogućnostima koje se otvaraju, dok vi krivite leđa, tamo gdje već zaslužujete biti.

A grad će i dalje biti bipolarno poremećen. Jer ste vi to tražili. Ili, bolje rečeno, jer su vas tako dražili.

I, što je najsmješnije, opet će vam biti krivi oni drugi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.