Pismo mržnje

Stop govoru mržnje! Zaustavite govor mržnje u medijima! Spriječite širenje govora mržnje u javnosti! Okej, shvaćam i slažem se, ali govor mržnje je mlaka voda prema mržnji u pismu, i to uglavnom u kratkoj formi komentara koja se i danas nalazi na zaslonima vašeg računala ili mobilnog uređaja. Priznajte da ste već primili svoju porciju od jutros, jer nije sramota priznati da ste poput Pavlovljevih pasa nesvjesno pristali na dresuru – i diktaturu komentara!

Naravno, govor mržnje podrazumijeva svaki način ispoljavanja iste, pa i kroz tipkanje, ali je tipkanje višestruko nadmašilo mržnju u govoru, pa gotovo da se u digitalnom obliku ostvaruje ona stara da pero ubija bolje od mača samog. Neki idu tako daleko da, uživajući u tom novovjekom fetišu, jedva da pročitaju naslov vijesti, a već skrolaju prema komentarima. Čine to gotovo refleksno, očekujući sočnu porciju mržnje i primitivizma, ponekad, doduše, uvijene i u solidno izveden fazon, pamtljivu doskočicu ili uspio vic, baš kao što se gorak medikament uvija u primamljivu šarenu opnu. No i to uvijanje u probavljivu formu opet ne mijenja na stvari da je u nosivoj strukturi iste skrivena sirova mržnja, pogubna generalizacija, strogo i bezuvjetno zastranjivanje u isključivost ili naprosto debela predrasuda. I da takav medikament ima gomilu nuspojava pogubnih za društvo i zemlju i da se njime razmeću i oni koji su talog u društvenoj hijerarhiji, ali nažalost, i oni koji bi trebali biti debelo iznad.

Kad postaneš glasnogovornik sviju osim sebe samog

Naravno, dobra fora je dobra fora, ma koliko mi šutjeli o tome, ali sve mora imati neku granicu dobrog ukusa, pa i fora. A kod nas toga nema. Granica dobrog ukusa stradala je odavno i navijačko razmišljanje po odavno utvrđenim aršinima samo pojačava opći jad i čemer zemlje raslojene po linijama protrulih automatiziranih mozgova nespremnih izaći iz komformističkih čahura.

U zemlji u kojoj se ne jebu pet posto niti odluke Ustavnog suda iluzorno je očekivati da će netko, kao što su to učinili u Njemačkoj, usvojiti najstroži mogući zakon o mržnji na internetu, te promptno reagirati svaki put kada se prijeđe granica civiliziranog komuniciranja i zagazi u pljuvačinu, vrijeđanje i otvorene pozive na linč, pozive na „konačna rješenja“,  iseljavanja, protjerivanja i što se sve već ne može pročitati u komentarima po ovdašnjem internetskom prostoru. Teško je očekivati jer je teško odrediti kada je govor mržnje zapravo „milovanje naše stvari“, a kada je je stvarno prekardašena granica. Pogotovo jer to odgovara politikama koje ne mogu ponuditi apsolutno nikakvu alternativu postojećoj močvari, nego upravo računaju da će za njih, kao i uvijek, dobar posao odraditi upravo grlati komentatori koji su ništa drugo nego organska pojačala njihovih poruka.

Tastatura vam se pozlatila!

Kada država klizne u mržnju trljanje ruku je na maksimumu. Niti trebaju obimni predizborni programi, niti efektne poruke, dovoljno je samo odraditi ono što se mora – i to više da se bez posla ne bi ostavila čitava menažerija koja prati predizborne kampanje izradom flajera, plakata, zastava, osiguranjem skupova, razglasa, autobusa, medijskog praćenja…jer i to su, jebiga, glasači.

No, vratimo se temi. Mržnju se ne može iskorijeniti, nemajmo iluzija, ona je gotovo refleksna iracionalna radnja, doduše s lažnim elementima prosuđivanja na osnovu, obično tuđeg, iskustva i masovne općeprihvaćene mitomanije – i  potpuno je nerealno očekivati da će je čak i najstroži zakoni pronaći u dubini svake duše i tamo eliminirati, ali je se, hvala na pitanju, može ukloniti iz masovne komunikacije. I to samo ako se hoće. A teško je očekivati to u zemlji u kojoj čak i neki politički pretedenti na vlast, iz oporbene busije, odašilju internetskim mrežama svakodnevne signale notorne mržnje. Teško je to očekivati u zemlji u kojoj mediji sve više životare od senzacionalizma i neprofesionalnog navijačkog novinarstva, pa kad uzgoje sljedbenike koji se poput probuđenih zombija uključe komentarima na isti fon, onda je, vele, prekasno zaustaviti sve – jer, ode čitanost!

Sve se može kad se hoće, ali tko će hoć?

Što, opet, nije točno, jer je upravo portal na kojem čitate ovo, prije dosta vremena odlučio uljuditi komentare. Nije više mogao svatko i lako, nego je put do komentara postao, ispalo je tako – težak, iako sve što tražimo najnormalnija moguća registracija, da znamo s kim imamo posla i tko na portalu ostavlja trag. I onaj fini, ali i onaj ružni. Uradili smo to osjećajući da je krajnje vrijeme da se to učini, jer je isprva nekima i simpatično čudovište s godinama poraslo u proždrljivu Godzillu koja nam proždire najbolje zajedničke godine. Nije time uklonjeno pravo komentiranja, nego pravo na komformističku mržnju, iz busije, iz skrovišta, šupački. Učinio je to ovaj portal - i preživio! I ne samo to, nego ni čitanost nikada nije ozbiljno prodrhtala!

Činjenica je da je (samo)ukidanjem komentara na portalu, makar su neki tvrdili da će biti suprotno, a ovaj medij tom odlukom propasti kao Titanik, nivo kontaminacije u ovom malom dijelu interneta smanjen na osjetno nisku razinu. Što opet ne znači da je mržnje nestalo, nego znači da je se barem može pogurati u stranu. Kad je se već ne može sankcionirati, može joj se oduzeti prijeko potreban kisik. I ne samo običnim pučanima željnim izleta u nekažnjivu moć etiketiranja i pljuvanja, nego i novinarima i dužnosnicima koji su skužili da ne mogu u korak s vremenom i rezultatom ako kaskaju iza komentatora iz mase, pa udri...

Sve je dakle stvar volje. Kao, uostalom,  i put ka EU, reforme iz agende, smanjenje birokracije i potpuno ukidanje uhljebničkog zapošljavanja i otvaranje realnih radnih mjesta. Drugim riječima – a piece of cake.