Nura Bazdulj-Hubijar za Bljesak: Sretna što mrzim jedino mržnju

Književnica Nura Bazdulj - Hubijar je sugovornica na koju vrlo lako postanete ''ljubomorni'', shvativši s koliko lakoće i jednostavnosti i govori i piše. Ne bez ironije, dobrodušno mi reče "spadam među one koji misle da su žene – ljudi", a svih ovih dana dok smo se dogovarali i radili ovaj intervju, moja je sugovornica morala odlaziti svome bolesnom suprugu u bolnicu, ali sam ja to saznao tek kad smo razgovor za Bljesak.info završili.

Zasigurno ju ne bih opterećivao prijedlogom za intervju u takvim trenutcima, ali sad nakon što sam dobio odgovore na postavljena pitanja, osjećam nemjerljivu zahvalnost... A, Nura Bazdulj - Hubijar živi po onoj  "još sam tu, i još me ima", reče mi na koncu, žureći dalje kroz svoju stvarnost, koja u ovome trenutku više liči na košmarne snove. I već je sedamnaesti mjesec kako ta njezina kalvarija traje. Stoga mislim, ako treba u nešto vjerovati, onda ću vjerovati kako najbolje želje koje sam Nuri uputio negdje netko svemoguć i čuje...

Bljesak.info: Nije rijedak slučaj da ljudi koji u svome životu odaberu neko, kažimo to, konvencionalno zanimanje, postanu poznati i priznati umjetnici. Kao liječnica, na koji način se ''nosite'' s umjetničkom dušom u sebi?

BAZDULJ-HUBIJAR: Mada medicinu nisam željela studirati, završila sam je zbog očeve želje, kroz studij i rad je zavoljela i zaista vjerujem da je ona svojevrsna umjetnost. Dakako, ako joj se pristupa savjesno i časno. Pogledati se oči u oči s bolesnim čovjekom, pažljivo ga saslušati, kazati mu nešto suvislo, toplo, ljudsko, dati mu motivaciju, nadu, želju da se ne preda, kako to drugačije imenovati do umjetnošću? Umjetnost su i komplicirani operativni zahvati gdje samo jedan potez skalpela može značiti život ili smrt. Ima tu i zanata, ali ga, izvjesno, ima i u književnosti. Meni je problem pretjerana senzibilnost, i u medicini i u književnosti. Problem u smislu što bolujem sa svakim bolesnikom, u pisanju, ne umijem profilirati negativan lik.

Znate što? Ja sam osoba bez ambicija. Izuzev jedne. Biti i ostati čovjek. Do kraja.

Bljesak.info: Odrastajući u Sarajevu, zavoljeli ste svoj grad na način na koji većina nas zavoli neko mjesto svoje pripadnosti, ali ste u jednome trenutku postali Travničankom? Zasigurno Vas ništa nije priječilo ponovno se vratiti u Sarajevo, ali Vi ste obje svoje karijere, liječničku i književničku, na uistinu fascinantan način razvijali upravo u Travniku. Kakav je danas život u Travniku; gdje to Vi i ovaj grad uranjate u zajedničku dimenziju?

BAZDULJ-HUBIJAR: Godinama, dvije decenije čak, bolovala sam za Sarajevom. I muž i ja smo imali ponude da radimo tamo, međutim on nije želio ostaviti bolesnu majku i ja sam to poštovala. Poslije rata, Sarajevo za mene nije ono Sarajevo koje sam znala. Došlo je mnogo ljudi sa svih strana, i ja protiv toga nemam ništa, ali ne mogu shvatiti da se ljudi ne prilagođavaju gradu u koji dođu, nego taj grad prilagođavaju sebi. Također, iz Sarajeva je otišlo jako mnogo ljudi koji su bili bitni u mom životu, a grad ne čine ni zgrade ni trgovi ni institucije, čine ga upravo vama dragi ljudi. To je razlog što već dugo nemam taj žal za gradom mog djetinjstva i mladosti. Nekako sam se utopila u Travnik, osjećam da ovdje pripadam. Ni on nema onu dušu kao kad sam istom došla ovdje, ali ga, eto, volim. Sama činjenica da je ovdje rođen Andrić, bila bi dovoljna spona između mene i ovoga grada.

Bljesak.info: Objavili ste četrdesetak naslova različitih žanrova, ali ste u jednome razgovoru kazali kako biste voljeli da nikad niste napisali roman "Ljubav je sihirbaz babo". Ukoliko Vas bol koja se odnosi na to Vaše djelo ne sprječava, možete li kazati nešto više o tome?

BAZDULJ-HUBIJAR: Bol je minula, ostala sam neka tiha tuga koja će trajati dok živim. Tako je, valjda, sa svim ljudima koji izgube majku. Zašto sam rekla, zašto i sad tvrdim kako bih bila sretna da nikad nije napisan unatoč činjenici da je osvojio simpatije široke čitalačke publike i da uskoro izlazi čak petnaesto izdanje? Zato što taj roman nikad ne bi bio napisan da mi majka nije poginula. Pisala sam ga da bih pobjegla, da bih se liječila. Ja sam 4. siječnja 1993. u osam uvečer počela pisati roman koji je trebao biti smiješan do suza, parodija na rat. Muž i djeca su vrištali od smijeha kad sam im čitala početak. Nisam ni znala da je samo 12 sati ranije, dakle istoga dana u 8 ujutro, majka poginula. I tako, umjesto parodije iz mene izađe krik bola. Sretna sam što čak ni u tom emotivnom stanju nisam napisala niti jednu riječ koja bi se mogla tumačiti kao mržnja prema bilo kome. Također sam sretna što mrzim jedino mržnju.

Bljesak.info: O čemu najradije i najlakše pišete – koje su to teme kojima se ne možete othrvati?

BAZDULJ-HUBIJAR: Odnosi među ljudima. Sve relacije. Roditelj-dijete, žena-muškarac, prijateljstvo, da ne nabrajam. Gledam, slušam, osjećam, razmišljam, zapisujem.

Bljesak.info: Koliko je za Vašu književnu karijeru bio značajan roman "Kad je bio juli", odlikovan književnom nagradom V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman u 2005. godini?

BAZDULJ-HUBIJAR: Znate što? Ja sam osoba bez ambicija. Izuzev jedne. Biti i ostati čovjek. Do kraja. Nisam smatrala, niti sad smatram, da sam gradila bilo kakvu karijeru. Samo sam radila ono što volim, što me istovremeno puni i prazni, što na mene djeluje iscjeliteljski. Tako, ostavimo mi karijeru po strani. Meni kao čovjeku, taj kratki roman znači neizrecivo mnogo. Glavi lik, Mirza, je zapravo Nura, tako da je Juli u neku ruku moja osobna karta. Također sam sretna da roman o planetarnoj tragediji je suštinski, ništa drugo do priča o dobroti.

Spadam među one koji misle da su žene – ljudi. Samo, u nečemu značajnije od muškaraca. Imaju ono gotovo božansko - donijeti na svijet novi život. Da se sad malo našalim, čini se da će nas muškarci i u tome stići. 

Bljesak.info:  Jednako kao i takozvani obični ljudi, umjetnici u našoj zemlji žive u jednome svijetu koji nikako da prođe kroz famoznu tranziciju. Generacijski gledano, formirani ste u jednome sustavu, a najveći dio zrele životne dobi provodite u drugome. Kakve su se nama zapravo promjene dogodile kroz demokratizaciju društva?

BAZDULJ-HUBIJAR: Mogu govoriti samo u svoje ime. Ništa ni lijepo, ni dobro, ni pozitivno. Dok živim, živjet će u meni nostalgija za onim dobom kada smo živjeli u „diktaturi“, a voljeli se, uzajamno poštovali, razumjeli. Čak i da je bila iluzija, lijepa je. Ja vjerujem da nije.

Bljesak.info: U svojim kolumnama i intervjuima koje dajete vrlo ste izravni kad je u pitanju izricanje kritike ili mišljenja o nekim pojavama u društvu. Kako u životu prolaze osobe koje se ne libe ukazati na nepravde, društvene devijacije, različite vidove dekadencije oko nas?

BAZDULJ-HUBIJAR: Bacaju se na vas kamenjem i blatom, pljuju, čak i prijete. Mislim da je tako bilo i prije, da će biti i poslije nas. Već sam kazala da mi je jedina ambicija biti i ostati čovjekom. Ne bih se time mogla smatrati ako ne bih gledala svojim očima, slušala svojim ušima, mislila svojom glavom i govorila ono što misli. Prezirem licemjerje bilo koje vrste. U pravu ste. U svim segmentima života i rada je došlo do potpunog poremećaja kriterija vrijednosti. Nerijetko se veličaju stvari koje su suštinski ružne i sramne, a sramnim smatraju poštenje, osjećajnost, pristojnost, humanost. Osjećam moralnu obavezu kazati vlastito mišljenje, svidjelo se to nekome ili ne. O neprimjerenim reakcijama, a podrazumijevam ih, ne razmišljam niti me dotiču. I misliti i kazivati su temeljna ljudska prava.

Bljesak.info: Značaj i uloga žene u našem suvremenom društvu, odnosno žene u umjetnosti, zapravo bi trebao biti potrošeni stereotip kojeg treba izbjegavati u vođenju ovakvog razgovora, ali nisam posve siguran da ovo pitanje kod nas ne treba postavljati?

BAZDULJ-HUBIJAR: Zanimljivo, spadam među one koji misle da su žene – ljudi. Samo, u nečemu značajnije od muškaraca. Imaju ono gotovo božansko - donijeti na svijet novi život.

Nikad, baš nikad, dok pišem ni na trenutak ne mislim hoće li se to nekome dopasti. Pošteno, pišem najviše radi sebe same. 

Da se sad malo našalim, čini se da će nas muškarci i u tome stići. Piše se kako će uskoro raditi transplantacije maternice muškarcima da bi mogli rađati... Mene ovakve stvari plaše,  sve što nije normalno, u meni izaziva nelagodu, čak i neku vrstu straha. Straha od toga kuda idemo. Mislim – čovječanstvo.

Bljesak.info: Vaš najnoviji roman „Sasvim obična cura“ može se, kako navodite na Facebook stranici, nabaviti isključivo kod Vas. O kakvom je djelu riječ i kakav je to novi pristup izdavaštvu, ako nije tajna?

BAZDULJ-HUBIJAR: Ovo je tek bolna tema. Ne roman kao roman, nego zašto sam ga pisala i zašto prvi put u životu neko tko je sve knjige objavio kod etabliranih izdavača, novi roman objavljuje u vlastitom izdanju? Nerado o tome govorim. Moj muž, otac moje djece, djed naših unučica, je prije 16 mjeseci imao operaciju možda najzloćudnijeg od svih zloćudnih tumora. Oboje smo časno radili, a časnim radom se malo može zaraditi. Istrošili smo sve zalihe. Da ne bih otvarala neke humanitarne račune ili telefonske brojeve, u takvom i fizičkom i psihičkom stanju, našla sam snage napisati Curu i pokušati osigurati novac nužan za nastavak liječenja moga muža. I vjerujem u taj roman. Vjerujem da nosi neke pouke i poruke i mladima i njihovim roditeljima.  

Bljesak.info: Po nekom nepisanom pravilu, uvijek se zaustavljam kod pitanja broj 10. Tada obično sugovornika pitam o predstojećim projektima, djelima, o tome što trenutačno radi. Što od Vas kao plodne književnice možemo u skorije vrijeme očekivati?

BAZDULJ-HUBIJAR: Nikad ne planiram ni što, ni kad pisati. Jednostavno, kad osjetim potrebu kojoj ne mogu odoljeti. Nikad, baš nikad, dok pišem ni na trenutak ne mislim hoće li se to nekome dopasti. Pošteno, pišem najviše radi sebe same. Dok sam bila mlada pa u nekim filmovima gledala kad neko ode psihoterapeutu, legne na udoban kauč, u pozadini tiha milozvučna muzika, najčešće klasika, zatvori oči, psihoterapeut ga kratkim pitanjima lagano vodi, a on priča, priča, priča... Uvijek bih tada zavidjela osobama na kauču. Ja se, dok pišem, osjećam upravo tako. I lijepo mi je, neizrecivo lijepo. Ne mučim se, ne natežem, ne iscrpljujem, samo otvorim dušu i pustim da se misli i osjećanja u riječi pretvaraju.